Utjecaj Prvog srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku (I)
Share This Article
Prostor Novopazarskog sandžaka, kao transferzalne regije, nije nikako mogao biti zaobiđen zbivanjima u toku Prvog srpskog ustanaka, jer su i vođe ovog ustnaka bile svjesne da je upravo preko ove regije jedina veza Bosne i Hercegovine sa unutrašnjošću Osmanskog Carstva, te da jedino preko sandžačke teritorije srpski ustanici mogu doći u neposrednu vezu s Crnom Gorom i Brdima, kao i s Kosovom. To je shvatao i ambiciozni skadarski paša Mahmud Bušatlija, koji se zanosio mišlju da otme sultanu cijelu evropsku Tursku, pa je u tom cilju privremeno zaposjeo Novi Pazar, Prijepolje, Sjenicu, i Novu Varoš. Slične političke tendencije koje su dolazile do izražaja u Smederevskom sandžaku (pogrešno nazivanom Beogradski pašaluk – niti je bio Beogradski, niti je bio pašaluk, već sandžak) i koje će kulminirati ustoličenjem na vlasti u Beogradu janjičarske vojne oligarhije, odraziće se i u Novopazarskom sandžaku aktivnim djelovanjem tarafa (stranke) vidinskog odmetnika Osmana Pazvanoglua, naročito u Novom Pazaru i Rožaju, tako da će i Novim Pazarom od 1801. godine zagospodariti njegovi emisari.
Vođa Prvog srpskog ustanka Karđorđe Petrović je od početka imao zamisao da ustanak proširi i van granica Smedervskog sandžaka, i u tom cilju je već marta 1804. godine poslao u sjeveroistočnu Hercegovinu (Piva, Drobnjaci) i Brda (Vasojevići) i u Crnu Goru Damjana Milenkovića Kutišanca, preko kojeg je i vladiku Petra I i pomenuta plemena obavjestio o karatkeru ustanka, pozivajući ih na zajedničku borbu.3 Pozivi srpskih starješina na opšti ustanak su slijedili i tokom narednih godina, kako hercegovačkim i brdskim plemenima, tako i Cetinju. Međutim, vladika Petar I je zbog snažnog uticaja Rusije, kojoj je u tom periodu odgovarao mir na Balkanu, kao i zbog svog ratnog angažmana oko Boke i Dubrovnika protiv Napoleonove Francuske, uporno savjetovao plemena iz istočne Hercegovine i Brda da se ne upuštaju u ratne akcije. Pod uticajem ustaničkih događanja u Smederevskom sandžaku neminovno je dolazilo do povremenih oružanih akcija i u Novopazarskom sandžaku. Tako su na primjer tokom maja i početkom juna 1805.godine u središtu Starog Vlaha, ustanici opljačkali Užice i Novu Varoš. Osmanlijske vlasti su saznale da se u manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja nalazi magacin baruta i đuladi, koji se čuvaju za buduće oružane akcije. Predviđajući u kom pravcu će ići predstojeći događaji, bosanski valija je bujuruldijom od 25. januara 1805. godine naredio zapovjednicima i kadijama od Travnika do Novog Pazara da urede puteve, prokrče putne staze, poprave mostove i pripreme hranu po konacima.
Zanimljivo je da su okolne paše na početku ustanka mirno posmatrale događaje, izvještavajući Portu da je to pokret raje uperen samo protiv dahija i janjičara, kao sultanovih odmetnika. To su bili Hadži Salihbeg u srebreničkom kraju, zatim Vidajići u Zvorniku, Bećir-paša u Bosni. Isto tako mirno su se držale i paše s juga, u Užicu i u Nišu, odakle su ustanici nesmetano dobijali olovo, barut i kremenje, koje su im trgovci iz ovih krajeva prodavali. Znalo se da u eventualnom napadu na Novopazarski sandžak ustaničke trupe mogu nastupati ili preko Karanovca (Kraljeva) ka Studenici i Novom Pazaru ili preko Užica ia Nove Varoši. Ustanici su 1804. godine zauzeli cijeli Smederevski sandžak, osim Požeške, Užičke i Sokolske nahije, Šapca i gradova na Dunavu. Kada se počeo stezati ustnički obruč oko Karanovaca, u pomoć braniteljima su pristigli Bošnjaci iz Novog Pazara i Brveničkog kadiluka. U Karanovcu je tada bilo preko 2.000 naoružanih muslimana. Inače ova kasaba je bila sjedište Požeške nahije i imala je tada oko 700 kuća s lijepim i prostanim vrtovima punim cvijeća i voća.
U predustaničkom periodu to je bilo naselje od oko 4.000 stanovnika, a preko 90% su činili Bošnjaci i Albanci. Mjesto nije imalo kula i zidina, nego samo na jednoj strani veliko utvrđenje od zemlje, oivičeno širokim i dubokim jarkom. Povrh rova udareni su palisadi, kroz koje su bile podešene puškarnice. Bez jače artiljerije utvrđenje se nije moglo zauzeti, premda nije imalo topova. „Karanovac u lancu turskih tvrđava i palanki koje su sa južne strane opasavale nemirnu Šumadiju i valjevski kraj, bio je izlazna kapija Šumadije u pravcu Novoga Pazara, Kosova, Hercegovine i Makedonije” .7 Karanovački muslimani su se tada još uvijek nadali da se na ustanike sprema veliki turska ofanziva iz Bosne, Niša i Vidina.
Karanovac i okolinu nije od samog početka zahvatio ustanički vihor s jedne strane zbog udaljenosti od ustaničkog centra, a s druge zbog blizine austrijske granice, odakle je dolazila pomoć u ljudima i naoružanju, ali I zbog blizine Novom Pazaru, u kojem se nalazila velika vojnička posada, s kojom ustanici nisu željeli da stupe u ratne okršaje. Pretežan dio muslimanskog življa iz krajeva koji su bili zahvaćeni ustankom, kao i iz cijele požeške nahije, slegao se u Karanovac, najbolje utvrđeni grad u ovom dijelu Smederevskog sandžaka. Već sredinom juna ustanički obruč oko Karanovca se stegao. Karanovac je napadala ustanička vojska koja je brojala oko 6.000 boraca, od kojih 1.000 konjanika. Napad i opsadu predvodio je kapetan Radič Petrović. Ustanici su najprije udarili na muslimanske straže i rasterali ih. Kada je ustanička vojska prelazila Moravu, Karanovčani predvođeni najvećim njihovim junakom Mehmed-agom Zgurom pokušali su da to spriječe izne nadnim napadom na prethodnicu. Ovaj pokušaj nije uspio, a Mehmed-aga je poginuao.
Muslimanski živalj je napustio svoje kuće i imovinu i povukao se u zemljano utvrđenje, odakle su mogli duže da se brane, očekujući novu vojnu pomoć iz pravca Novog Pazara i Užica. Saznavši da u utvrđenju ima naoružanih Sandžaklija, Karađorđe je 17. juna 1805. godine poslao pismo novopazarskom paši Ejubu Ferhatagiću, tražeći od njega da izvede svoje ljude iz Karanovca, jer nije mudro da se miješa u poslove drugog pašaluka. Napad na Karanovac je otpočeo u nedelju po podne 18. juna. U vezi ovih događaja Vuk Karadžić kaže: „Ne dočekavši odgovora na ovu knjigu (pismo), Srbi udare na Karanovac, no Turci ih uzbiju i tako razbiju, da se srpska vojska gotovo sva razbegne, i Karađorđe sam sobom otide u vrbovku (da diže novu vojsku), a onde s ono malo vojske što se nije razbeglo ostavi na druge starešiene”.
Pošto se muslimanski Karanovac sastojao pretežno od kuća od drvene građe, ustanici su odmah topovskom paljbom zapalili više kuća, koje su svojim plamenim buktinjama omogućavale da se borbe nastave i u toku noći. Borba je trajala do podne 19. juna. Tada je izvršen opšti juriš ustanika na karanovačko utvrđenje. Široki i duboki rovovi oko utvrđenja i hrabrost branitelja natjerala je ustanike da se uz značajne gubitke povuku. Karađorđe, savjetujući se sa strešinama odluči da kapetan Radič Petrović s manjim dijelom ustanika i dalje drži Karanovac u opsadi, a on da ode u Topolu ne bi li otuda doterao još koji top, pošto sa jednim topom, koliko je tada bilo pod Karanovcem, nije bio u stanju uspješno da vojuje i razbije postavljeno muslimansko utvrđenje.
Karađorđe je otišao u Topolu 21. juna da uzme topove, da bi lakše osvojio Karanovac. U njegovom odsustvu borbe su se nastavile i opsada je trajala i dalje. Kapetan Radič je u međuvremenu utvrdio desnu obalu Ibra, a 23. juna naredio da se zapale sve muslimanske vodenice na Ibru. U Karanovac je eć 24. juna stigao silahdar novopazarskog paše sa malom pratnjom, u kojoj je bio i brat novopazarskog vladike. Ferhatagić ih je poslao sa pisanim dopuštenjem da što prije stupe u pregovore sa srpskim starješinama radi postizanja dogovora o mirnom napuštanju Karanovca. Ustanici su osmanske predstavnikena pregovore doveli van logora, odnosno van glavnog vojnog stana, kako pregovarači iz Novog Pazara ne bi primjetili stvarno stanje, koliko je malo ustaničke vojske ostalo kod Karanovca i kakva je pometnja još uvijek bila prisutna u srpskoj vojsci nakon velikog poraza pod zidinama Karanovca. Srpski predstavnici saopštili su da je Karađorđe otišao da dovede novu ustaničku vojsku i više velikih topova; da je veoma ljut zbog uplitanja novopazaraca u unutrašnje stvari Beogradskog pašaluka i da će, kad bude došao, potpuno uništiti Karanovac.
To je ostavilo snažan utisak na neobavještene pašine predstavnike, pa je silahdar predložio ustaničkim vođama da odmah obavjeste Karađorđa da se vrati, jer su oni voljni da pregovaraju, da izvedu sve muslimane, i novopazarske i karanovačke, a Karanovac da ostave ustanicima. Srbima se dopao ovaj prijedlog, utoliko više što su namjeravali da krenu na Užice, a i zato što su iz Niša očekivali napad osmanske vojske pod komandom Hafiz-paše. Odmah su poslali glasnika po Karađorđa. I ne čekajući njegov povratak, već sutradan su javili Karanovčanima, da su voljni da ih s mirom propuste, ali da moraju sačekati da stigne Karađorđe. Karađorđe je doveo sa sobom dva topa, dovoljno džebane, bajrak i doboš. Naročiti utisak je ostavio top – šestođulaš. Pošto su karanovački muslimani vidjeli da će ih napustiti novopazarci, a Karađorđe se sprema da ih još žešće napadne, i oni odluče da napuste Karanovac.
Stoga upute nekoliko svojih ljudi s dvojicom novopazaraca da utanače uslove pod kojima bi ih Srbi propustili iz karanovačkog utvrđenja. Dva dana, 26. i 27. juna vođeni su pregovori. Ustaničke vojvode su zahtjevale da im muslimani daju 15 konja, što se nije moglo ispuniti jer ih Karanovčani jednostavno nisu imali; tražili su da im vrate Karađorđu veliku šešanu (vrsta duge puške) koju su ustanici ostavili povlačeći se u panici poslije neuspješno izvedenog napada na utvrđenje, i još na ime pomirenja da daju Karađorđu jednog ata. Jedino što su karanovčani isposlovali pregovaranjem bilo je da im se dozvoli napuštanje Karanovca, ali samo s imovinom koju sa sobom mogu ponijeti. Dogovoreno je i da ih 50 srpskih ustanika prati do Kurilova. Također je sklopljen sporazum o nenapadanju na granicama Novopazarskog sandžaka. Sve je ovo definitivno dogovoreno 28. juna. Već sutradan, 29. juna 1805. godine, pošto su prethodno poslali Karađorđu vrlo lijepog kulašastog hata, pokrivenog crvenom čohom do kopita i obavili predaju utvrđenja, u pratnji 50 ustanika, novopazarci i karanovčani su napustili Karanovac.
Oko 3.000 karanovačkih muslimana (Bošnjaka i Alabanaca) napustilo je svoj rodni grad u jednom danu da bi sačuvali žive glave. Od Kurilova su nastavili sami putem za Novi Pazar. Jedna manja grupa otišla je u Niš. Karađorđe je izdao naređenje da cijela vojska krene u Karanovac. Naselje je bilo pusto, nigdje žive duše. Ostalo je samo nekoliko Cigana i dvojica hodža. Stajali supored velike karanovačke kamene džamije i kada je Karađorđe pored njih prošao, molili su ga da njihovu džamiju ne zapali. Karađorđe im obeća da neće dirati džamiju. Ustanici su uvijek sa sobom nosili slame i pruća za potpalu. Karanovac je uskoro bio sav u plamenu. Za nekolko časova od muslimanskog Karanovca je ostalo samo zgarište. Što nije moglo izgorjeti, porušeno je. Vojska se potom vratila ka Moravi. Karađorđe se sa grupom momaka povratio u Karanovac i zapalio džamiju. Ni za nju nije bilo milosti. Novi Karanovac – današnje Kraljevo nije podignut na mjestu stare kasabe, nego malo više uz Ibar (na prostoru između sadašnje poljoprivredne škole i lijeve obale Ibra).
Do pobune je došlo i u Drobnjacima. Pobunili su se Uskoci i dio plemena Nikšića, kao i dijelovi Morače i Rovaca, ali ne i ostala Brda. Da su pobunjenička vrenja pod uticajem ustanka u Srbiji veoma prisutna u ovom kraju pokazuje i pismo arhimandrita Moračkog manastira Avksentije Šundića od 7. jula 1804. godine, kada on u ime Nikšićana, Moračana, Drobnjaka i Pivljana, kao i Hercegovaca koji se graničes pomenutim plemenima preklinje Crnogorskog vladiku Petra I da u zajednici sa srpskim ustnicima povede borbu protiv Turaka. Slično pismo vladici su 20 juna uputili i Drobnjaci. Pismena obraćanja sa sličnim sadržajem slata su vladici i u jesen 1804. godine. Međutim ustanak će zahvatiti snažno samo Drobnjake i Moraču. Glavni cilj borbe je bio oslobođenje od osmanske vlasti. Drobnjaci su pripadali Pljevaljskom kadiluku. Drobnjaci su bili nezadovljni i zbog ukidanja ranijih povlastica koje su imali u svojstvu vlaha i pokušaja da se svedu na status obične raje. Najuglednije ličnosti u Drobnjaku su bile pop Milutin Cerović i vojvoda Stojan Karadžić. Ustanak u Drobnjacima je spreman cijele 1804. gdoine. U to doba vladika Petar I je uspijevao pod uticajem Rusije da primiri sva brdska i crnogorska plemena, izuzev Drobnjaka i Moračana, koji su bili pod jakom agitacijom srpskih ustanika.
Prve oružane akcije u Drobnjacima počele su marta 1805. godine i to protiv osmanskih činovnika koji su došli da kupe dažbine. Drobnjacima je odmah u pomoć došlo 150 Moračana i Pivljana, a poslije sukoba dolaze i Rovčani i još više Moračana. Osmanske vlasti zadugo nisu pridavalei veću važnost ovom ustanku. Ali Drobnjaci uporno nisu mirovali, pa u junu 1805. godine prelaze Taru i napadaju bošnjačka sela i osmanske posade u Pljevaljskom kadiluku. Potom se povlače preko Tare i logoruju u Jezerima, gdje se počinju okupljati Moračani, Rovčani i Uskoci. U avgustu su Moračani ponovo prešli Taru sa sličnim namjerama. Ovakvki su upadi u pljevaljskom kadiluku ugrožavali osmansku vlast u Sandžaku, a naročito u Starom Vlahu, tom osjetljivom području koje su držali bosanski feudalci. Veze između srpskih ustanika, Drobnjaka, Morače i Crne Gore mogle su se ostvariti samo preko Sandžaka, tj. Starog Vlaha. Preko istog područja je vodio put koji je spajao Bosnu sa Istambulom. Duže egzistiranje ovog ustničkog jezgra povećavalo je opasnost da bi njemu mogli pružiti pomoć Crna Gora i ostala hercegovačka i brđanaska plemena, pa bi na taj način bili ugorženi ne samo bošnjački gradovi Nikšić, Kolašin, Spuž i Podgorica, nego i sama Bosna.
Osmanske vlasti su prvo pokušale da mirnim putem smire ovaj ustanak, ali pošto na taj način nisu ništa mogli postići, preduzimaju vojne akcije. Bosanski valija po hitnom postupku postavlja za komandanta vojne ekspedicije Sulejmana-pašu Skopljaka 14. 10. 1805. godine, koji sa 3.000 vojnika kreće u Pljevlja da u tamošnjem kadiluku zavede red. Po ličnoj uviđavnosti mogao je mobilisati ješ 2.000 vojnika iz Istočne Bosne. Drobnjaci na sve strane traže pomoć, pa i od crnogorskog vladike. Nešto pomoći im je došlo iz okolnih krajeva, najviše iz Morače, ali to nije bilo dovoljno. Moračani im nisu mogli pružiti punu pomoć zato što su se morali osigurati prema bošnjačkom uporištu Kolašinu. Za razvoj događaja u Sandžaku od presudne važnosti je bila skupština ustaničkih vojvoda 1806. godine u Smederevu, na kojoj je donijeta odluka da se ustanak proširi i „na serbske nahije” van Beogradskog pašaluka. U skladu sa ovom odlukom ustanak se proširuje i na područje Brveničkog kadiluka (Raški Ibar), Novog Pazara, Nove Varoši, Sjenice, Pijepolja, Bijelog Polja, Jeleča i Starog Vlaha na zapadu Srbije, kao i prema Kruševcu (Aladža Hisaru), Bosni i istočnoj Srbiji.
Ustaničko rukovodstvo je donijelo ovakvu odluku u prvom redu pod pritiskom srpskih predstavnika iz krajeva koji su još uvijek bili pod osmanskom vlašću, kao i pod političkim uticajem carske Rusije, osobito ruskog kneza Prozorovskog, koji je dobrim dijelom i ideolog i strateg velike ustaničke ofanzive 1809. godine. Tako je već 1806. Godine otvoren ustanički front prema Novom Pazaru, koji se protezao od Jeleča (Rogozne) pravcem Sočanice, Bijelog Brda (tamo i prema Vučitrnskom sandžaku), pa linijom Kopaonika na Rudno, Goliju, Stari Vlah i Javor. Osmanska vojska je već krajem 1805. godine ispraznila čitavo granično područje i povukla se u Novi Pazar i djelimično otišla da pomogne paši Skopljaku da uguši pobunu u drobnjacima. Samo su ponekada pojedine manje čete iskakale iz Novog Pazara dolazeći u oružani dodir sa srpskim pobunjenicima. Takav jedan oružani sukob odigrao se 1806. godine kod sela Biljanovca u dolini Raškog Ibra u kome je turska vojna ekspedicija doživjela poraz.
Nahije pod osmanskom vlašću: studenička, jelečka, jošanička, podgorska i starovlaška već su imale dobrovoljačke mase koje su tražile oružje i uzražavale spremnost da učestvuju u borbama za likvidaciju osamnske vlasti. Podstaknut njihovim zahtjvima, Karađorđe je imenovao za glavnog komandanta ustaničkih snaga na ovom ratnom području Radiča Petrovića i bajraktara Tanaska Rajića. Ova ustanička formacija je krenula iz Karanovca preko planine Đakovo i došla do Studenice, gdje je locirala svoj ustanički štab i počela s prikupljanjem novih ustaničkih dobrovoljačkih snaga. Ustanak u dolini Ibra pomagali su studenički monasi, kojima je Praviteljstvujušči sovjet u znak zahvalnosti uputio prijeko potrebnu džebanu. Među prvima su im se priključili studenički sveštenik pop Filip i arhimanadrit studenički Milentije Nikšić, zatim vojvoda jelečki Radoslav i vojvoda podgorske nahije Đura Brničanin. Ustaničke položaje prema Vučitrnskom sandžaku držala su braća Dimitrije i Kosta Kujundžići, rodom iz Novog Pazara (iz sela Hotkova) i Pavle Cukić s dobrovoljcima sa Zapadne Morave. Prema Karađoređevom planu, dobrovoljačke jedinice na području Rogozne i Jeleča su imale zadatak da zauzmu bogaze – prolaze i spriječe doturanje vojne pomoći osmanskoj vojsci u Novom Pazaru iz regiona Prištine, Peći i Prizrena, dok su ustaničke snage na Kopaoniku trebale spriječiti dolazak pomoći novopazarskom stanovništvu i garnizonu spahijske i albanske vojske iz regiona Leskovačkog kadiluka, Toplice, Goljaka i Vučitrna.
Ostale ustaničke snage trebale su poći ka Novom Pazaru sa sigurnom pozadinom i obezbjeđenim frontovskim krilima. Novi Pazar se našao u vrlo opasnoj situaciji. Nije bilo ozbiljnije vojne akcije iz pravca Bosne u ovom kraju, jer je bosanska vojska već bila anagažovana na ugušivanju ustanka u Drobnjacima, a osim toga Bosnu su potresale i unutrašnje trzavice. U međuvremenu Radič Petrović je došao u Novopazarski kraj i iz Deževe poslao proglas okolnim nahijama u kojem između ostalog stoji: „Ustanite za veru i zakon hrišćanski, svi – malo I veliko; ko ima pušku sa njom, a ko nema neka uzme sekiru i neka se ustremi na Turke:” Vrlo su bili povoljni uslovi da ustanici u području Novog Pazara izvedu uspešnu vojnu akciju. Milan Obrenović, polubrat Milošev, je na području Višegrada imao značajnije vojne uspjehe. Ustanici su navalili na Priboj, Višegrad, Rudo i Pljevlja. Priboj i Višegrad su zauzeti i popaljeni, a zatečena hrana i stoka opljačkani, dok su Pljevlja i Rudo držani pod opsadom. Intenzivirane su i ustaničke akcije u Starom Vlahu. Opisujući stanje u Priboju u ovom periodu Alija Bejtić saopštava: „Priboj proživljuje burnu poviest. Češći okršaji između ustanika i bosanske vojske u Karađorđevu ustanku vode se neposredno oko Priboja, i tada, a i kasnije, Priboj postaje nekoliko puta žrtvom plamena, a njegovi stanovnici se raseljavaju, i od toga vremena je ovo mjesto počelo postepeno opadati.
U zimu 1806. godine mnoštvo srspkih ustanika navalilo je u Polimlje, i porobiše i popališe u tom kraju Višegrad, Dobrun, Rudo i Priboj. U jednom arzuhalu (predstavci) narodnog vijeća iz Sarajeva, upućenom sultanu u Carigrad nešto iza toga haranja, veli se, da tada iz Priboja i drugih tamošnjih popaljenih mjesta „žene i nedužna malodobna djeca po velikoj zimi, goli i bosi, plačući i suze prolijevaljući ovamo u varošice i sela pobjegoše.” Ustanici su za časovito vrijeme uskoro odbijeni od Priboja, ali je opet svaki čas prijetila opasnost. Tako su se i podkraj iduće 1807. godine nalazili ustanici u neposrednoj blizini Priboja i Rudog, pa vojnička posada, koja je bila određena da čuva ova mjesta, šalje o tom izvješće travničkom veziru Husrev Mehemed-paši i traži, da im pošalje barut i streljivo. Na to je vezir bujuruldijom od 17. ševala 1222. (18. XII. 1807.) naredio dizdaru sarajevske tvrđave, da odpremi u Priboj četiri, a u Rudo dva sanduka baruta, i streljiva.
Tursko-bosanska vojska bila je zauzeta ugušivanjem ustanka drobnjačkih i moračkih plemena. Međutim, sve to nije iskorišćeno na vrijeme i odlučno. Po ugušenju pomenutog ustanka, Sulejman-paša Skopljak je krenuo s vojskom protiv Milana Obrenovića i potisnuo ga iz predjela Nove Varoši i Višegrada. Sjenička spahijska vojska sa albanskim bajracima iz Pešteri krenula je ka Novom Pazaru. Ustanici nisu uspjeli ni da zatvore „važne bogaze” na Rogozni, što je i ovom prilikom imalo, kako veli sam Karađorđe „veliku čkodu” jer su i od Kosova mogle priteći u pomoć Novom Pazaru veće vojničke jedinice. Ohrabrene osmanske jedinice u Novom Pazaru, osokoljene Skopljakovim uspjesima, napale su srpske položaje u području Deževe 6. aprila 1806. godine. Njima je uspjelo da razdvoje srpsku pješadiju od konjice, a onda jednu pa drugu potuku. Nešto jači otpor pružila je srpska pješadija, ali i ona je zbog strahovitog poraza bila prinuđena na anarhično povlačenje. Ustanici su izgubili oko 70 boraca. Petnaest dana kasnije odigrala se još jedna bitka na Budićima, selu blizu Deževe, gdje je između ostalih poginuo i vojvoda podgorski i ujedno Radičev bajraktar Đura Brničanin i vojvoda Kursula.
Osmanska vojska je gonila ustanike sve do planine Đakovo iznad Karanovca, sjeverno od Studenice, gdje su se zadržali, poštujući ugovor sa Karađorđem iz 1805. godine da se neće na granicama napadati. Ranjeni Radič Petrović je jedva uspio da spasi živu glavu i uspaničeno bježeći tek je predahnuo na Đakovu. Također su se i ustaničke jedinice na Rogozni povukle u dolinu Ibra i na Kopaonik, gdje su nastojale da se utvrde. Poslije neuspjeha kod Novog Pazara Karađorđe je povjerio komandu na ovom sektoru svome zetu Antoniju Ristiću-Pljakiću, koji će naredne godine uspjeti da formira vojnu jedinicu od 2.000 boraca i da se učvrsti na pozicijam prema Novom Pazaru, a sa osloncem na šančeve na planini Đakovu. Njegovi položaji su se protezali od Mučnja do Ibra. Pod njegovom komandom bili su i vojvoda jošanički Aćim i vojvoda studenički Filip. Čitave 1807. i 1808. godine Raški Ibar je bio vojničko područje na kom nisu vođene veće bitke, ali su neprestano postojle manje oružanei čarke. Sve je ovo imalo uticaja da ovo područje ekonomski strahovito osiromaši i da dođe do raseljavanja mjesnog stanovništva koje je kontinuirano živjelo u strahu i neizvjesnoti. Izgleda da su u drugoj polovini maja 1808. godine ustanici privremeno zaposjeli Novu Varoš.
Polovinom jula 1808. godine bimbaša Dimitrije Kujundžija je upućen prema Novom Pazaru s 300 ustanika. On se utvrdio u šancu u okolini Novog Pazara. Novopazarci su na Božić napali srpske rovove pod njegovim zapovjedništvom, prodrli u šanac i uhvatili i svezali mnoge Srbe. U tim borbama je poginulo 30 ustanika, među njima i Dimitrijev brat Jovan, a sam bimbaša je teško ranjen, kao i njegov sin. Novopazarci su ustanike zatekli pojane. Iz srpskih izvora se saznaje da je u Beogradu bilo strogo zabranjeno govoriti o tim događajima i gubicima. Posljednje važnije ratne operacije pred vratima Sandžaka odigrale su se 1807. godine, kada je Karađorđe krenuo da ponovo zauzme Užice (i varoš i tvrđavu), koje je već jednom imao u svojim rukama u ljeto 1805. godine. „Karađorđe je ove 1807. krenuo s vojskom da oslobodi Užice, kako bi slobodnije mogao da razvije ofanzivu na jugozapadnom frontu. Ali je već u vrijeme opsade Užica, kako navode srpski izvori, poslao znatne odrede ustaničke vojske da zauzmu jugozapadne položaje prema Bosni od Sokola do Nove Varoši”.
Na Petrovdan, 29. juna 1807. godine (po starom kalendaru) poslije uporne i duge odbrane, Užice se predalo. Istog dana Srbi su zauzeli i tvrđavu. Slobozijsko primirje između Osmanskog Carstva i Rusije avgusta 1807. godine, dovelo je do zatišja i na Balkanu, koje će trajati sve do proljeća 1809. godine. Osmanlije su pokušale da odvoje Srbe od Rusije, i da s njima zaključe poseban mir, ali se Srbi, po nagovoru Rusa nisu htjeli odvajati.