Share This Article
Poslije punih 15 godina od objavljivanja romana Gusinjska godina, koji jeizazvao širu pozornost književne kritike, koja ga je uvrstila u nekoliko najužih izbora za tu godinu (1979), Zuvdija Hodžić objavio je roman Davidova zvijezda, koji u svakom pogledu znači rezultat koji ovog pisca dovodi u sami vrh književnog stvaranja u nas.
Davidova zvijezdaje moderno koncipiran roman, u kome je pisac vještoizbjegao klasičnu fabulu, majstorski komponujući mozaik priče, koji ga, odabranim fragmentima iz života ličnosti, čini ne samo raznovrsnijim i složenijim,već i bližim zahtjevima i tendencijama koje karakterišu savremene romaneu svijetu.
Davidova zvijezdaje roman o granici, o nesigurnom i uzbudljivom životuna njoj, punoj neizvjesnosti i najfantastičnije ali i najgrublje stvarnosti, kaošto pisac na jednom mjestu i naglašava: “Ne veli se bez razloga: blago mjestu na granici, u miru, teško njemu u ratu!” Hodžić je upravo uhvatio takvo jedno mjesto i ljude u njemu u uslovima tek završenog rata i nesigurnog mira,u bijedi i siromaštvu na zatvorenoj granici, u opskurnim mogućnostima življenja i strahu od svake slobodne riječi i koraka. To je vrijeme bolnog triježnjenja i razočarenja, opšte pometenosti i straha, vrijeme zasjeda, hapšenja iubijanja, kad ljudski život izgubi svaku cijenu, a ideali preko noći postanu opaka i opasna bolest koju treba sasjeći u korijenu.
Pisac u radnju vješto uvodi rezonera (dječaka Davida Sahana) koji će mu poslužiti da neke vlastite doživljaje iz djetinjstva uobliči u sugestivnu priču,koja svojom neposrednošću i doživljenošću prosto plijeni. Uporedo s ovompričom, u kojoj su isprepleteni san i java, teče druga priča, nastala tridesetgodina kasnije, u sjećanjima i reminiscencijama bivšeg čuvara granice (udbovca), čije pričanje doprinosi da se svi ti događaji osmotre i sa druge strane, dase sve vidi i iz drugog ugla i s neophodne vremenske distance. Tako će se mnogo toga što je dječak smatrao čuvenim ili sanjanim pokazati istinitim, dočim ono što je iznošeno kao istina, pokazaće se izmišljenim.
Ako zavirimo u kompozicionu strukturu ovog romana, možemo uočiti daje pisac stvarao svoje djelo po osavremljenom metodu priča iz 1001 noći, gdjeon, kao neka savremena Seherzada, suptilno i znalački ispunjava mozaiksvake pojedinačne priče, koje sve zajedno čine jedinstveno biće ove knjige.
Potrebno je istaći da je najveći domet i značaj ove knjige prije svega u njenom jeziku. Stiče se utisak da je pisac marljivo i uporno birao svaku riječ, da ih je odmjeravao ne samo po semantičkim kriterijumima, već da one, sasvimprirodno, budu izraz i ogledalo duše njegovih ličnosti. Njegove riječi čine životkivo knjige, koje je u tako bogatom i raskošnom jeziku našlo mjeru i odrazpunoće i dubine umjetničkog ostvarenja.
Hodžić je ovim romanom pokazao kako se i u našim prostorima i vremenima, ma koliko bili opskurni i tipično naši; da se u odnosima među našim ljudima, ma koliko bili balkanski specifični; da se, najzad, i u našoj literaturi, ma koliko bila uslovljena i ograničena svim i svačim – mogu stvarati djela univerzalnih umjetničkih vrijednosti, koja nijesu lišena svjetskih iskustava i dostignuća.