Tajnovid Zaima Azemovića

Zaim Azemović, Tajnovid, Rožaje 1994.

Prvi utisak koji se nameće čitajući knjigu Tajnovid Zaima Azemovića, je svakako njena neobična i složena faktura, kojom je ostvaren životopis šejha Muhameda Užičanina, jednog od učenijih ljudi svoga doba, čovjeka koga su krasile visoke moralne vrednosti, nadasve pravdoljubivost, razboritost i mudrost, u vremenu u kome su carovali: pohlepa, zavist, intrige i napravda. U oblikovanju ovog životopisa autor se koristio nekolikim postupcima, tako da ovo, i ako obimom ne veliko djelo, sadrži u sebi elemente romana (raminsirane biografije) elemente narodnog predanja i mita, esejističke elemente, i na kraju elemente dokumentarne proze. Možemo reći da je Azemović, uglavnom, dosta prirodno i neusiljeno povezao sve te elemente koji čine njegovu knjigu, vješto prelazeći iz jednog manira pripovjedanja u drugi.

Opredjeljujući se za prilično divergentan pristup ovoj temi, varirajući i uspostavljajući ravnotežu i sklad među njenim djelovima, Azemović je uspio da s više aspekata približi i učini životnijom ne samo jednu značajnu ličnost iz istorije i tradicije muslimanskog naroda, nego da nam dočara njeno vrijeme, da ga situira u kontekstu istorijskih zbivanja i približi današnjem čitaocu.

Autor je bilo kojim pojedinačnim postupkom (od ovih koje smo nabrojali) mogao doći do određenog rezultata, bilo da napiše klasični roman, bilo da napiše esej i naučno (istorijski) osvijetli ovu ličnost i njeno vrijeme, ali se, po svemu sudeći, nije mogao oteti obilju raznorodne građe koja se nudila kao: usmena tradicija, narodna priča i mit, ili, iako šturi, ali pouzdani tragovi u istoriografiji o šejhu Muhamedu Užičaninu; na kraju i njegove čuvene “Poslanice” beogradskom valiji Muhamed-paši, i svima koji su predstavljali tadašnju tursku vlast u Beogradu.

Kratko ću zadržati vašu pažnju na svakom od ovih postupaka. Tamo gdje autor želi da dinamizira radnju, rado pribjegava romanesknim efektima pripovijedanja. To se najčešće ogleda u kratkim i motivisanim dijalozima, koji su uslovljeni nekom izuzetnom životnom situacijom, u kojoj treba reći mudru riječ ili učiniti hrabar korak. Tek što stvori dramsku atmosferu i pusti mašti na volju, pisac je prekida esejističkim elementima ili navodima iz neke knjige; pričom ili mitom, kao da se uplašio da se nije suviše odaljio od onoga što mu se nudilo kao građa za ovo djelo. Tada prosto žalimo što pisac nije izdržao u daljem razvijanju sugestivnih i upečatljivih umjetničkih slika i zanimljivih dijaloga, koji, bez sumnje, znače veći domet i rezultat umjetničkog stvaranja. Ovdje je sadržana i jedina dilema u odnosu na mogućnosti i stvaralačke postupke kojim je ostvareno ovo djelo. No to je neprikosnoveno pravo autora i u njega ne treba dirati.

Drugi postupak unošenja predanja, legende, mita, i uopšte muslimanske tradicije, otkriva nam stvaraoca koji do tančina poznaje i razumije narodnu dušu, njegovu psihologiju, običaje i tradiciju; koji se suvereno kreće kroz prostor i vrijeme imanentno ovom djelu, i time ga nesumnjivo čini uvjerljivijim, bližim i zanimljivijim. Mnoge narodne priče, izreke i drugi oblici narodnog stvaranja, koje i nijesu morale biti vezane uz glavnu ličnost i junaka ovog djela, šejh Muhameda Užičanina, našle su jaku, istorijski uslovljenu, ali tragičnim krajem i sudbinom izdvojenu ličnost, kojoj pristaju, koju upotpunjavaju neobičnim, često mitskim sadržajima, čineći je univerzalnom i stvarnom.

O trećem postupku, najčešće kao citate na početku pojedinih poglavlja, autor navodi odlomke iz objavljenih radova, kao što su prilozi: Tihomira Đorđevića, dr Radmile Tričković, Derviša Korkuta, Muhameda Handžića, dr Nazima Šabanovića, Omera Mušica, dr Muhameda Hadžijahića, dr Ejupa Mušovića, kao i druge odlomke iz časopisa i dokumenata o šejhu Muhamedu i njegovom životu. Azemović je očigledno tragao za relevantnom naučnom podrškom u osvjetljavanju ovog lika, iako ovaj segment, s umjetničkog stanovišta, najviše odudara od romaneskne strukture djela, u kojoj je ona dobrim dijelom ostvarena.

Narodno predanje (priče, mitovi, legende i mudre izreke) našle su svoje adekvatno mjesto i rekli bismo čine finu poetsko-mitsku potku kojom su gusto i slikovito premrežene ljudske i moralne vrednosti šejh Muhameda.

Najzad tri Poslanice koje je uputio šejh Muhamed, osionim i zulumćarskim beogradskim valijama i pašama, koje je potpisivao kao “Sluga siromašnih Muhamed, poznat kao Užički šeh”, čine obrazac i kodeks visoke moralnosti, pravde i postupanja s nezaštićenim narodom (bio on pravoslavna ili muslimanska sirotinja), onako kako je zakone onog vremena i vjerske kanone poimao i sprovodio ovaj istinoljubivi i pravični čovjek. “Poslanice” nijesu samo moralna osuda korupcije i pohlepe, intriga i podvala, nasilja i zulumćarstva, već su u isto vrijeme obrazac etičnosti, mudrost i razboritost pretočena iz života i zakona u žestoku i otvorenu kritiku i optužbu. One ne samo svojim iznenađujuće hrabrim i oštrim sadržajem, već jezikom i stilom kojim su napisane, čine čast i ponos našem čovjeku u ondašnjoj turskoj carevini.

Na kraju, valja odgovoriti šta smo dobili knjigom “Tajnovid” Zaima Azemovića? Dobili smo dosta. Jedan izuzetan roman (romansiranu biografiju), jedan solidan esej, jedan antologijski izbor narodne mudrosti i predanja i, na kraju, integralne tekstove “Poslanica” šejh Muhameda Užičanina, i sve to u prirodnom i neraskidivom jedinstvu koje tvori složenu strukturu, umjetničku, ali i istorijsku vrijednost ovog djela.

Ne možemo se oteti utisku, a to je u ovoj knjizi kulminiralo, da je Azemović i ovim djelom ostao dosljedan sebi, svom humanističkom i ljudskom angažmanu, poimanju literature i svega o čemu piše, kao vječne mudrosti i pouke života. Zato se i ovom Azemovićevom knjigom afirmišu humanost i čojstvo, visoko rangiraju vrlina i žrtva, nasuprot zlu i nasilju.

Pri kraju ovog djela autor se, možda i nesvjesno poistovjećuje s rezonerom koji sto godina nakon šejhove smrti priča Huršid-paši Bagdadliji životopis šejh Muhameda Clžičanina, ali i životopis svoga zavičaja:

Ali, čestiti pašo, u ovoj kući, gdje ste bili na konaku, ima čovjek od pera, Vasvi Ganić, koji je skupljao podatke iz knjiga i usta naroda o šejh Muhamedu, koga u narodu nazivaju još i šehid, šejh Muhamed, i koji će vam opširno o njemu ispričati.

Dovedoše i predstaviše paši mladića crne kovrčave kose i zanesenih očiju, čiji se dah predvajao dok su riječi vrludale čas u predjele istorije, čas u oblast islamske mistike i filozofije, pa opet u treperave predjele poezije između neba i zemlje i koji paši ispriča sve ovo što smo mi ispričali u ovoj knjizi i pročita mu poslanice šejha koje smo mi ovdje donijeli…

Ili:

Eto, čestiti pašo, to je dio povijesti koji je dopro do mojih ušiju i do moga pera. Zato neka mi oprosti Alah i svete sjeni za manjkavost znanja i obavještenja o događajima prošlosti čiji svjedok nijesam bio, za pričanje o ličnostima koji nijesu bili moji savremenici i poznanici, za pretpostavke o pojavama koje se skrivaju iza vela i uzmiču graničnim moćima saznanja ljudskog uma. Za grijeh da ne oskrnavim tajnu… Ali, uhar je ako jedno sjajno zrno iznesemo iz tame neznanja i zaborava…

Budući da je “Tajnovid” Zaima Azemovića tek izašao iz štampe (događaj je i to što je pečatan /štampan/ u Rožajama), da se na njemu još nije osušila štamparska boja, nastojao sam da izbjegnem bilo kakvo prepričavanje sadržine, rizikujući da ovo kratko predstavljanje bude bude suhoparno i nezačinjeno mislima i pasažima iz ove nesvakidašnje knjige, da bi ugođaj vašeg prvog čitanja bio nov i zanimljiv!