O jeziku Davidove zvijezde Zuvdije Hodžića

O JEZIKU “DAVIDOVE ZVIJEZDE” ZUVDIJE HODŽIĆA

Napor da se sazna i objasni umjetnička ljepota jednog književnog djela ne može se ograničiti samo na istraživanje ideje i poruke jednog djela, već mora neminovno da bude upravljen i prema onim elementima koji čine način kazivanja i saopštenja te ideje i poruke. Prema tome, put do boljeg saznavanja književnog djela mora voditi preko analize stila, a ovaj najvećim dijelom počiva na jezičkom materijalu.

Na jezik se ne može gledati kao na materiju koja jednostavno postoji, u njemu treba vidjeti materiju koja sebe vječno proizvodi po određenim zakonima, a kakve će efekte izazvati zavisi od onih koji se njime služe.

Zuvdija Hodžić svjestan unutrašnjih zakonitosti jezika daje mu pravo mjesto u svojim djelima, i stvara raznoglasje jer posjeduje izuzetnu jezikotvornu snagu.

Analizom jezika (njegovih stilskih vrijednosti) Zuvdije Hodžića bavila sam se još prije desetak i više godina. Naime, proučavajući jezik njegove zbirke pjesama Na prvom konaku, pripovjedaka Gluva zvona i romana Gusinjska godina, došla sam do zaključka da je Hodžić izvanredan poznavalac jezika, prije svega leksike, da “vješto pronalazi riječi raspršene u narodnom govoru… istovremeno je i virtuoz u njihovom utkivanju u savremen izraz…, umije da izabere pravu imenicu, dobar pridjev, najpodesniji glagol, odgovarajuću rečeničnu konstrukciju. On prosto daje najbolje tako da čitalac bez naprezanja lako uočava ono što mu Hodžić želi prenijeti.” (Ljepota kazivanja, Cetinje 1991). Novi Hodzićevroman, Davidova zvijezda, apsolutno je potvrdio sve moje zaključke. U njemu Zuvdija Hodžić još i jačom snagom i umijećem ispreda sebe riječima, izvlači iz riječi mnogo više od onoga što one same po sebi pružaju. Kombinujući ih u različitim kontekstima daje im posebnu značenjsku punoću, otkriva nevidljivom oku njihove nepristupačne značenjske prelive što “Davidovu zvijezdu” čini poetskim djelom s posebnim umjetničkim ustrojstvom. Zuvdija Hodžić je individualna pojava u jezičkom izrazu svoga djela. U njegovoj leksici doživljavamo sve vidove žive riječi jedne sredine i jednog vremena. Leksičku raznovrsnost Hodžić je uklopio u vlastiti umjetnički doživljaj tako da čitalac stiče utisak da je posebno tragao za riječima u cilju postizanja različitih efekata. Navešću dva odlomka:

” Sve se može kupiti: pravi i lažni biseri, zlato i dragulji, broševi, manine i minđuše, đerdani od sedefa i ćilibara, ljekoviti uvarci od voća i trava… pekmez od ruža, mirisi od rajskog drveta, jasmina i ambre, narcisa i palminog cvijeta, mažurana i bizarna. Perzijaneri… prostirke od krzna, bagrenasta boja od štitastih vaši, medni sok od izlučevina pustinjskih insekata, trijeslo za štavljenje kože, sezamovo ulje šarlagan…”

” Začini od bibera, vanile i muskatovog sjemena, cimeta i kima, senf od slačice. Đumbir i kana, četruni, šipci i narandže, oljušteni krastavci i pečeni koštani, kafa i čajevi, kiseli sok od datule i šurup od malina. Mirišljava kajsija, mirha i mirta, kamilini zubi, slonovača, zmijske košuljice, amajlije i talismani. (9-10)

I inače, u prvom dijelu romana, velika je koncentracija riječi stranog porijekla. Njima Hodžić kolorizira sredinu. Važno je istaći da to nijesu samo one rječi koje su uobičajene i lako prepoznatljive. Za razumijevanje značenja mnogih, mora se zaviriti u riječnike. Svijestan te činjenice pisac je dao riječnik na kraju knjige i time olakšao čitanje romana.

Naročitu atmosferu stvara arhaizmima i dijalektizmima. Za razliku od ranijih djela u kojima je malo frazeoloških obrta “Davidova zvijezda” je prepuna njih.

– Sreća prati hrabre… Ištu smrt, a ona ih neće. Bježi od svakog od njih, ne zna se ko je od koga bolji. (33)

– Rat ne pita koje su ti godine ni možeš li, no moraš ni kad ti se neće. (67)

– I njega su ostavili na cjedilu oni za koje je bio spreman da gine. (80)

– Ko se rodi na granici – ili štreca od svega, ili ogugla pa se ne boji ni crnoga vraga. (85)

– Rano ju je život ujeo za srce. (135)

– Znaju sve, nijesu pali s neba, nijesu za dan porasli. (145)

– Da su opasni, tice bi drugačije pjevale. (180)

– Znao je da će ih skupo koštati, više nego što mogu da plate. (124)

– Možda će i nama svanuti. Otvorio nam je oči. Bićemo što i vazda. Teško onom ko je iznad drugih. (250)

Poseban stilski efekat postiže narušavanjem uobičajenog reda nekih fraza. Umjesto fraze “Bliža je smrt, no jaka za vrat” Zuvdija će reći “Bliža je meni granica nego njima košulja”; frazu “Igrati se sudbinom” daje “Mek ne prska sudbinu” (212); umjesto “Udariti nogom u vagan”, reći će “Pobjegli od dobra gurnuli vagon nogom” (155). A ima i onih fraza koje su originalne, na primer: “Nju ni Vruja nije mogle da ohladi” (72), ili “Ljudi će uvijek biti, a junake rađaju prilike” (184).

Važnu ulogu u “Davidovoj zvijezdi” imaju derivacioni morfostilemi (deminutivi i augmentativi). Hodžić je njima obogatio rječnik i pokazao snagu jezičkog stvaranja. A umrtvljene i apstahovane riječi iz rječnika oživljava dajući im pravo značenje u kontekstu. Otuda obilje stilskih figura. Figurativne lekseme predstavljaju posebnu kategoriju Hodžićevog umjetničkog izražavanja, mogao ih je stvarati samo umjetnik sa smislom za ritam i metaforu, odan pravoj pjesničkoj riječi i analitičar koji prodire u tajne pjesničke riječi i zvuka. Zbog tih svojstava Zuvdija Hodžić je postigao jezičku sažetost i razgovjetnost. Bogatstvo slika i događaja koje je ponio iz svog zavičaja omogućilo mu je da stvara slikovita poređenja i metafore sasvim nove i originalne kakve su inačeharmonične poetske niti. Riječ plastičnu i zvučnu, novu i veliku, možemo vidjeti iz primjera:

– Odjednom kao da je noć pala, ni kaplje mjesečine, ni zrnca zvijezde. Vjetar se ispuhao a nad uzdrhtalom pustinjom se širila modrina kao da će da svane. Ništa nije gdje je bilo, svi tragovi pometeni. (231)

– U zoru se pridigla, zagledala u rijeku što se rasanjivala, u planine, ćutljive i nepomične, u polje što je spavalo kao pas na suncu, u puteve što su se bijeljeli ravnicom.Čuše da nešto zbori, pa se primakoše, razvedriše se kao dan što je svitao. (234)

Hodžić se ne ponavlja pa će, na primjer, svitanje, uvijek izraziti drugačijim riječima:

– Rasvitak (je) čas kad se od neba do zemlje izvjese paučinave zavjese svjetlosti, protkane raznobojnim strekama, lake i prhutave da bi ih najmanji dašak opršio i razvijao. Tek što čudesni prizor obraduje oko i dušu a svuda i po svemu zasipi pjenušava bjelina, zvijezde zgasnu i utrnu. (23)

Hodžić izvanredno osjeća snagu rasporeda riječi u rečenici. Otuda u cilju posebnog naglašavanja određenog sadržaja remeti gramatički red čime zatalasava naracijsku liniju. Često ono što smatra posebno važnim izdvaja u poseban iskaz, ili djelove određene gramatičke srukture izdvaja u poseban paragraf. Posebno valja istaći svojevrsno opkoračenje. Naime, ono što očekujemo da pripada prethodnom pasusu Hodžić izdvaja ali tako što njim započinje novi. Time ne samo da ne kida vezu dva sadržaja već ih još više vezuje i istovremeno ističe.

Hodžićev jezik je jedar i sočan. Način izlaganja sadržaja upućuje na pisca koji vrlo znalački sistematizuje i logički povezuje svoje misli. Ljepota rezultira iz prirodnosti kazivanja. Upotrijebljena jezička sredstva odgovaraju karakteru sadržine. Kazivanje je jasno i harmonično. On je u izboru jezičkih sredstava istovremeno i konvencionalan i individualan. Predstavnik je vlastitih posebnosti. Zaokupljen životnim problemima (filozofskim, psihološkim i uopšte društvenim) svojevrsnim sredstvima ponire u psihologiju ličnosti što se posebno odražava u konstrukcijama rečenice u kojima se prožima intelektualno s emocionalnim, a to je opšta karakteristika moderne književnosti. Međutim, kao i ranijim djelima tako i Davidovom zvijezdom, Hodžić čuva kontinuitet sa tradicijom i sa našom krepkom narodnom riječju. Otuda u njoj puno stihova iz narodnog stvaralaštva. Suštinu mnogih, na sebi svojstven način, Hodžić objašnjava. Vrlo je interesantno njegovo tumačenje posljednjeg stiha djela pjesme koju navodi na 130. strani:

Zamukle su puške na granici
proljeće je, a ratova nema,
i ne kupe momčad u askere
mili bože, nek tako potraje…

Objašnjenje je dato na gotovo cijeloj strani. Zuvdija pjesnik, Zuvdija prozaista i Zuvdija slikar stopili su se u jedno – u Zuvdiju Hodžića koji je po svemu obilježio svoje vrijeme, a vjerujem i vrijeme koje dolazi jer nije ni regionalni, ni folklorni, ni tradicionalistički. Davidovom zvijezdom, njenim sadržajem i načinom izlaganja predstavio nam se kao savremeni pisac prvoga reda. Svi koji su je čitali vraćaće joj se često jer znaju da će uvijek u njoj naći nešto novo. Način izlaganja i lakoća stila čine je veoma privlačnom. U njoj se ne otkrivaju samo Hodžićeve jezičko-stilske vrijednosti već i magična moć umjetničke riječi posebno.