Baltićeva Fetva

Veoma je teško biti tumač umjetnosti, ali je daleko teže biti umjetnik. Tumaču valja da pronikne u sve tajne umjetnosti. Ja nemam tako velike namjere. Namjeravam da govorim samo o nekim koje sam spoznala u Fetvi Murata Baltića.

Za Fetvu najprije treba reći da je produkt uma i srca, a takva djela mogu stvarati samo oni koji imaju izgrađen estetski i intelektualni nerv. Vidi se to već u samom naslovu romana.

Očito je Baltić dugo tragao za ovom riječju, jer zna kolika je vrijednost naslovljavanja. U naslovu mora biti preslikan cjelokupan sadržaj djela. Fetva je riječ koja će, kao malo poznata, mnoge zainteresirati. Ko bude čitao ovaj roman, uočit će da je Fetva spoj umjetničkog i iskustvenog nadahnuća, nataloženog u iskustvu Baltićevih junaka, i samom Baltiću. Posvećen je ljudskoj duši, ljepoti i umijeću življenja. Sastavljen je od fragmenata koji su podjednako kadri da nose idejno-tematska i psihoemotivna opterećenja prisutna u romanu. Vidi se da je Baltiću veoma stalo da iskaže, prije svega, unutrašnji svijet svojih junaka, onaj najintimniji, povodeći se umjetničkim i estetskim mjerilima, otkriva svu složenost življenja i bitisanja jednog svijeta i jednog vremena. Riječ je o Sjenici i ljudima ovog mjesta. Osnovnu okosnicu romana nosi nepoznati čovjek, sa imenom za koje niko u Sjenici nije čuo, čudne brade i izgleda, i još čudnijeg ponašanja. U pitanju je čovjek obilježen simbolima sve tri vjere, siguran da pripadnici triju vjera mogu živjeti u svako vrijeme i na svakom mjestu zajedno. On ih i objedinjuje u zajedničkoj molitvi u tvrđavi.

Preko glavnog junaka Baltić dodiruje mitsko jezgro, misao pretače u simbole, znake i znamenja, za kojima glavni junak traga, time otkriva čudan, maštovit, i rekla bih, naivan svijet. Ali njima otkriva duboke istine o čovjekovoj tragičnoj egzistenciji, ne samo u Sjenici, nego uopće na Zemlji. U romanu smrt lebdi iznad života. Svi Baltićevi junaci i u smrti se razlikuju, prkose joj i grčevito bore. Prosto nas uvlači da zajedno sa junakom na samrti osjetimo njenu tajnu, tajnu nevidljive sile od koje se svakome ledi krv u žilama. Tada nam prekida iluziju o vječnom carstvu i životu, otkriva novo polje, novi život i budućnost u kojoj se sve svodi na rastanke i umiranje, oštre ljudske sukobe i tragična iskušenja, na život okrutnih zakona jačega.

Vjere, zakoni i običaji ruše snove i nade, uništavaju nedužne, stvaraju osjećaj da je sreća nemoguća. Vječne su borbe i stradanja u ogromnom prostoru zla. Ali iz cjelog romana trijumfira život koji mora odoljeti svim iskušenjima. Tu je puno epizoda i likova, međutim, sve to srasta u jednu koherentnu cjelinu, a u njoj se ogleda opći smisao autorove vizije novog života iz ugla historije i prošlosti.

Ovaj roman je sav u znaku krvave balkanske historije, na relativno malom prostoru Sjeničkog polja, ali to je prostor u kome mali narod gradi svoj svijet. U tim sitnim ljudima i njihovim sudbinama odslikana je mučna historija, običaji, kultura, zablude i različita uvjerenja. Glavni lik i drugi umjetnici ne dozvoljavaju da nad tim ljudima vladaju nečastive sile, jer se ne pokorovaju ni jednoj snazi. Oni su oličenje otpora i nemirenja. Glavni lik, poput istočnjačkih mudraca, sve svoje misli prožima riječima svetih knjiga, jer su ga te mudre knjige produhovile i tamne ga sile ne mogu slomiti. On osjeća za sve, traži sebe, i smisao uzaludnosti sukoba i trnavljenja u kratkom i neobjašnjivom boravku na zemlji.

Baltić se posredstvom zavičajnog tla vinuo u općeljudske probleme, u životnu istinu, u neku neuhvatljivu mudrost. Izveo je pred naše oči svijet za koji smo vjerovali da je samo nekad živio i da je nestao. Međutim, ne daje bukvalnu historiju, koga interesira historija, neka čita historijska djela. Ovo je roman koji nema za cilj da preslikava istoriju, već samo da je tumači i učini je za inteligentne poučnom.

Sve u svemu, Fetva je rezultat vidljivog zrenja ovog pisca, njegovog kritičkog iskustva, novih saznanja, najprije o životu, ali i umjetnosti. Ponire u složenu psihologiju ljudi, nezavršenu, otvorenu, protivrječnu. Svoje likove je osmislio na jedan drugačiji način, izvan patrijarhalne učmalosti. Baltić je protiv birokracije i primitivnog raslojavanja naroda po vjeri. Narod je u suštini čist, pošten i human. Raskol prave samo oni željni vlasti i moći.

Ljubav prema ženi natkriljuje cjelokupnu radnju romana. Nije postavljena u prvi plan. Ona lebdi u svakom trenutku i u svakom mjestu. Data je u nijansama, tu je ljubav bez dodira, ali i ona vulgarna, gdje je posebno upečatljiva igra sa dukatima.

Murat Baltić vrlo ekonomično organizira radnju, služi se monologom i dijalogom, ovim drugim u najpresudnijim trenucima bez ijedne suvišne riječi. Čak i minijaturni portreti su snažni i reski, i oni su mu poslužili kao podsticaj za duboka i uopćena razmišljanja o etičkim vrijednostima čovjeka univerzalnog, sveopćeg.

Svakako će čitalačku publiku najviše zanimati glavni junak Fetve. Ukratko ću reći nešto o njemu.

U našem narodu se vjeruje da postoje dobri. Pojavljuju se rijetko, ali u prijelomnim trenucima nekog naroda, ili samo pojedinca. Sail dolazi u Sjenicu kada joj prijete mnoga zla. On zapravo traga za znakom kojim je i sam bio obilježen. Pronalazi ga u žitu sjeničkih polja. Ali u njima čuje i istu pjesmu zavičajnu. Dakle, Sjenica je sveto mjesto, poručuje Baltić, u njoj svako može čuti pjesmu svoga kraja, ako mu je namjera da je čuje. Istovremeno, Sail je, rekla bih, natčovjek, onakav kakvi bismo mnogi voljeli da budemo. On je naša podsvijest. Nosi tri svete knjige: Talmud, Sveto pismo i Kurr’an, zelenu dolamu od svile i saruk bez fesa. Ne želi poznanstvo sa ljudima koji sude i sudbinu kroje. Nikom se silom ne smije i zato ga se silni boje. Osjećaju da je bolji, mudriji i da ih prezire. Zna da se s ljudima koji imaju batinu ne vrijedi sporiti i da bol lahko nestaje kad se zaboravi. Druži se sa ljudima iste vjere, s umjetnicima, je oni su iznad običnih ljudi. Njegova molitva u tvrđavi tu je da opomene. Ona je u stvari i poruka ovoga romana.

Dragi Bože… otvori nam danas duše, kao što cvjetove otvaraš. Nek se otkriju da iz njih odagnamo mržnju, sebičnost i sumnju. Ispunimo ih povjerenjem u sebe, u svijet, u susjede, bez straha da će nam se nanijeti zlo. Sačuvaj nas kukavičluka, oslobodi nam srca straha da će prokrvariti bolom.

Ispuni nas ljubavlju, nas sitne, strašljive, slabe i sebične stvorove. Danas nas pretvori u bezazleni cvijet, u biljku, što može pored biljke rasti, u tvoje podane i skrušene robove. Ruke neka nam budu spremne da pomognu u nevolji, da se ogriju na dobrim djelima, na suncu, nek ne podignu mač, nek ne proliju krv, da budu bijele… Oči nam otvori širom, nek u njih ne pojuri krv, nek se ne zatvore pred susjedom, našim grlima da ne potekne žeđ, nek budu spremna da zapjevaju i zaplaču od radosti.

Sailova molitva nije uslišena onoliko koliko je trebalo. I zadugo neće, sve donde dok se znak ne objedini. Onaj drugi dio, iako pronađen, nestaje. Pronaći će ga Sail, možda u Sarajevu. Ostaje nam da odgonetamo, zašto baš tamo.

Pored Saila, u Fetvi su i obični ljudi mudri. Od obične žene čućete da je “svijet zao i naopak, izmišlja svašta, a najviše ono što čovjeku škodi”. Čuvar zatvora iznenađuje svojim uzgrednim komentarom “glad i bolest su svačiji, a hljeb je gospodar na zemlji”. Čak i obična rospija Melani zbunjuje svojom porukom Voždu “čuvaj glavu, jer je ljudska glava kao kocka, nikad se ne zna kako će pasti o ledinu”.

I uopće, iz romana prosto zrače mudre izreke koje važe za svako vrijeme. Za naše najviše. Za ovu priliku izdvojila sam samo neke, o ljubavi, mladosti, smrti.

– Ljubav je čistija što je u njoj manje iskustva, kao i sam život.

– Kad vole, svi su ljudi pjesnici. -Mladost u sjećanju je kao sunce na zalasku.

– Od ljudske priče i roditeljske kletve se ne može pobjeći.

– Danas niko nije dovoljno pametan, a da bi opstao, malo mu je jedna pamet.

– Ljudima je nekako milije da čuju tuđe zlo nego svoje dobro.

– Za ženidbu i smrt uvjek ima vakta.

– Ljudi se brzo naviknu da nekoga nema.

– Smrt je nekada spas, ako čovjek umre ljudski. Ali ako se trza samo da bi opstao, ako se grčevito bori za život radi pasjeg življenja, onda je to bijeda i života i smrti.

– Jedinu utjehu vidim u kopanju. I caru i pastiru uče iste molitve, vrate se na karar, a od rođenja do smrti vođeni su različitim putevima.

– Ko je od vlasti milost očekivao, u stegama je završio.

– Bogat čovjek uvijek ima društvo, naročito u kafani.

– Svakom je svoja muka najteža. Tuđu je lako nositi, jer je nosiš u ruci, kao kofu vode, pa ako ti oteža, možeš je prosuti ili ostaviti, a svoje se teško otarasiti.

Fetva je roman prošlosti, odnosno Baltić nam priča o onome što je možda bilo, ili je moglo biti. To je umjetničko viđenje, pjesnička uobrazilja. Međutim, valja ukazati i na to da Baltićeva Fetva dodiruje mnoge pojave koje se tiču nas i našeg vremena. Kako neke od njih aktuelizira, može se vidjeti iz onoga što Rušid-aga govori:

Mi, što govorimo bošnjački, što nas vi Turci zovete Bošnjacima, što nas Srbi zovu Turcima i poturicama, mi što nismo ni za Stambol, ni za Kruševac. Mi što smo ovdje nikli, i naši čukun, čukun djedovi, mi čiji su korijeni duboko pod ovom ze­mljom i što vriježama upijamo svaki njen sok, onaj slatki, ali i onaj otrovni. Mje-šaju se u našim žilama, čekajući da jedni jabanci odu, drugi da dođu i sve tako redom. Niko nas ne može tako lahko posjeći do korijena i prenijeti u tuđu zemlju. Nećemo se nigdje primiti. Hoćemo, kao drveće, dozrijevati ovdje, gdje smo ponikli i tu umirati, ali nije nam milo da se prema nama ponašate kao prema sijenu, pa odaberi koliko hoćeš, uzmi u naručje ili natovari na drvena kola, pa tjeraj kud ti drago. Mi hoćemo da smo živi…

Dakle, po vremenu koje obrađuje, motivima i jeziku, roman Fetva će biti od velike koristi mnogima koji vole pisanu riječ i osjećaju bilo vremena. Oni koji ga budu pročitali bolje će poimati sudbinu čovjeka našeg vremena, sudbinu čovjeka umjetnika, sudbinu muškarca ljubavnika, sudbinu čovjeka nostalgičara i prosto čovjeka čovjeka.

I neću više da govorim, a Tora veli: Mudri budite oprezni u riječima, kako ne biste doživjeli izgnanstvo, ko govori mnogo navlači grijeh. Govori malo, a čini mnogo. Za dobar roman i dobrog pisca i ovoliko je sasvim dovoljno. Dobra djela govore sama.