Share This Article
U tumačenju književnog djela polazište može biti pošiljalac (pisac), primalac (čitalac) ili sama poruka (tekst). Otuda i veliki broj pravaca, škola i metoda koji se bave knjževnim djelom. Biološka kritika tumači književno djelo dovodeći ga u vezu sa životom samoga pisca. Predstavnici biološke kritike u samom djelu traže elemente kojima će bolje rasvijetliti pišćevuličnost, ili proučavajusamog pisca kako bi bolje razumjeli njegovu književnu tvorevinu. Psihološka metodainterpretacije smatra da pjesnički unutrašnji život uvjetuje njegovopjesničko djelo. Vjeruje se da će se djelo bolje razumjeti ako se pronikne u tajnu piščeve duše. Psihoanalitička tumačenja zalaze u prostore piščeve podsvijesti. Traga se za arhetipovima (prema Jungu) kao iskonskim predstavama svojstvenim čovjeku kao vrsti, odnosno istim temama i junacima u snovima i predanjima cijeloga svijeta. Samom stvaraocu okrenuta je i sociološka kritika. Zanima se za društvene prilike koje utječu na umjetničku tvorevinu, odnosno ideološke motive i tendencije, koje pisac čak i nesvjesno zastupa u svom djelu, tačnije, otkriva u svom djelu. Jezički znakovi ulaze u žižu književne interpretacije formalista, angloameričke Nove kritike, fenomenologa i strukturalista. Svi oni nastoje da u svom tekstu otkriju unutrašnje odnose. Spoljašnji faktori (biografski, psihološki i sociološki) za njih nemaju posebnog značaja.
Formalisti, naročito Roman Jakobson, promatraju poeziju kao usmjerenost na sam izraz. Odlazeći u Prag (iz Moskve) i kasnije u Sjedinjene Američke Države, on će povezati formalizam sa učenjem strukturalista i semiotičara. Posebna struja proučavanja književnog djela jeste Nova kritika (XX stoljeće). Ona traga za preocjenjivanjem književne prošlosti. Odbacuje romantičarske i pozitivističke pretpostavke ispitivača. Svako umjetničko djelo ocjenjuje se u odnosu na sva djela prethodnih umjetnika koja obrazuju tradiciju. Nova kritika insistira da se pažnja usmjeri na pažljivo čitanje. “Poput oneobičavanja u radovima ruskih formalista, ovdje je kao osobenost pesničkog izraza ispitivan paradoks.” Slična usredsređenost na tekst karakteristična je i za fenomenološki pristup. Primjena ovog metoda, pored teksta, znači zanimanje i za pisca i za čitaoca. Fenomenolozi se zanimaju za slojevitost književnog djela (zvučni sloj riječi, sloj značenjskih jedinica, sloj prikazanih predmetnosti i sloj shematski izraženih aspekata /R. Ingarden/). Ukazuju na značaj mjesta neodređenosti, gdje pisac nešto daje samo u naznakama, te čitaocu ostavlja prostor da neodređena mjesta poima po mjeri svoga bića. Moderna lingvistika postala je polazna osnova strukturalista (XX stoljeće). Učenje Ferdinanda de Sosira o jeziku kao funkcionalnom sistemu, odvajanje dijahronije i sinhronije i razlikovanje govora i jezika, podstaklo je ispitivače književnog djela da u svakoj književnoj tvorevini traže sistem odnosa koji postoji među dijelovima koji tvore književno djelo kao cjelinu. Pokazuje se da je za uspješno prenošenje poruke naročito važno razlikovanje ose selekcije i ose kombinacije.
Strukturalisti smatraju da je podjela djela na formu I sadržinu umjetna stvar. Struktura djela objedinjuje istovremeno I formu i sadržinu. U Praškom lingvističkom kružoku (Jan Mukaržovski) estetska funkcija teksta dovodi se u vezu s književnom publikom. Smatra se da je vrijednost književne tvorevine veća ukoliko ona u sebe uključuje više vanestetskih vrijednosti. Umjetnost se počinje smatrati kao semiološka činjenica. Semiologija (semiotika) književnost i druge umjetnosti promatra naporedo s ostalim znacima (prirodni jezik, saobraćajni znaci, moda odijevanja). Polazeći od značaja upotrebe riječi u prenesenom značenju na nivou teksta, noviji semiotičari slikovitost (ikoničnost) jezika objašnjavaju kao drugostepeni znak. Pjesnički tekst je drugostepeni znak po tome što je zasnovan na podlozi znakova “prirodnog” jezika, riječi i rečenica, koji se integriraju u tekst kao njegovi sa stavni dijelovi. “Drugostepeni” smisao najlakše se uočava u frazama povući mačka za rep = nastradati, gdje značenje riječi po riječi ima sasvim drugačije značenje od kupa). Strukturalisti su često vršili iscrpne analize svih jezičkih jedinica od kojih je književno djelo modelirano. Tragali su za suptilnim odnosom veza među njima, a ljudski subjekt bio je sve više zanemarivan. Zato se sve češće javljaju zastupnici imresionizma, koji u središte tumačenja književnog djela stavljaju recipijenta (primaoca poruke). Impresionistička kritika javljala se i mnogo ranije, još u XIX stoljeću.
Književni tekst daje početni impuls, povod, za raznorazna razmišljanja i asocijacije ispitivača. Govoreći o djelu, ispitivač zapravo govri o sebi. Međutim, savremena teorija recepcije drugačije vidi ulogu čitaoca u književnom procesu, realno odmjerava njegovu ulogu i sistematski je obrazlaže (Hans Robert Jaus). U središtu pažnje nalazi se pojam horizont očekivanja. Utvrđuje se u kojoj su mjeri savremenici jednog pisca spremni da prihvate ponuđenu književnu tvorevinu. Tako se otkriva ono što je u djelu novo i neočekivano. Prati se šta jedan pisac nije, shodno očekivanjima čitalačke publike, unio u svoje djelo (minus postupak /Jurij Lotman/). Čitaoci dobijaju veću ulogu u procesu “književnog stavaranja kroz historiju”. Pristalice dekonstrukcije smatraju da se književno djelo ne može svesti na jednoznačno određenje. “Obuzeti osjećanjem da se sve što je napisano po svojoj prirodi otima svakom osmišljavanju kao ko nstrukciji interpretatora, oni vrednost teksta vide kao neprestano razbijanje predrasuda o njegovom značenju, uklapanje svih mogućih konstrukcija o njemu načinjenih.”
Naprosto, savremeni ispitivači priznaju da se je dna te ista književna tvorevina može različito čitati (čitaj tumačiti). Čitaočev položaj određuju dvije krajnosti, stega i anarhija (Jovan Popov). Traži se neki srednji put, odnosno idealni čitalac, koji će moći na prihvatljiv način tumačiti tekst. Taj kompetentni čitalac jeste onaj koji ima dovoljno životnog i književnog iskustva. Djelo je otvoreno, čitalac ga tumači na način koji mu se čini najprihvatljivijim. Ukazali smo samo na neke metode, pokrete i škole, koje su imale direktnog upliva u razvoju i zasnivanju stilistike kao posebne nauke. Odveć je poznato da je stilistika nauka o stilu, a stil je poseban i specifičan način upotrebe jezika od strane pojedinca. Jezik je sredstvo za oblikovanje umjetničkih slika, likova i cjelokupne umjetničke stvarnosti. U procesu književnog stavaranja često se narušava ustaljeni jezički sistem, mijenja se, preoblikuje i organizuje na nov način; sve u skladu s namjerama samog umjetnika. Riječ u književnom djelu posjeduje izražajnost I sugestivnost, osjećajnost (afektivnost) ritam, tempo, intonaciju, jačinu itd. U književnom djelu riječ gotovo uvijek znači nešto više od obične riječi, zato što je pisac na nov i neobičan način upotrebljava, i zato što je dovodi u neobične i neočekivane veze u rečenici, pa i diskursu, daje joj određeno mjesto, ističe je kad je to potrebno.
U umjetničkom tekstu riječ ne nudi samo informaciju već i doživljaj, sugestiju, nove smislove i nova značenja. Pjesnički jezik je oznaka za jezik književnog djela, a on se po načinu i cilju upotrebe razlikuje od svih drugih načina izražavanja (funkcionalnih stilova). Pisci biraju riječi koje zvukom i značenjem mogu upotpuniti stvaranje umjetničkih slika. Pod utjecajem snažnih osjećanja i raspoloženja, pisci odstupaju od uobičajne norme, sažimaju rečenice, krate rečenice, nedovršavaju ih, mijenjaju poredak riječi, gomilaju riječi, ponavljaju, prave neuobičajene pauze, služe se stilskim figurama i tropima, pažljivo biraju riječi, vrše naročitu stilizaciju iskaza, ravnomjerno ponavljaju određene jezičke jedinice (slogove, akcenatske cjeline), uspostavljaju ritam uvjetovan smislom; jednostavno, njihovim skladom i harmoničnim rasporedom stvaraju ljepotu. Izražajna jezička sredstva proučava stilistika. Kao dio teorije književnosti, stilistika proučava upotrebu tih sredstava, njihovo povezivanje i raspoređivanje, ukoliko nekom književniku služe za izražavanje misli i osjećanja pri stvaranju književne umjetnine. Otuda se stilistika smatra naukom koja spaja lingvistiku i teoriju književnosti, pa se izdvajaju i dvije stilistike: lingvistička i književna. Književna stilistika rasvjetljava uzajamno djelovanje književnog jezika i ostalih stilova umjetničke literature u historijskoj perspektivi. Primarna zadaća književne stilistike jeste umjetnička valorizacija književnog djela. S druge strane, lingvistička stilistika, ili, kako se još naziva, afektivna stilistika, stilistika izraza, lingvistika stila, nastoji da obuhvati sve načine jezičkog izraza na svim jezičkim nivoima. Otuda se izdvajaju poddiscipline: fonostilistika, morfostilistika, semantostilistika i sintaksostilistika (neki stilističari uvode i termine leksikostilistika, grafostilistika i tekstostilistika).
Fonosrtilistika je najrazvijenija poddisciplina lingvističke stilistike, čak je pojedini stilističari smatraju jedinom lingvostilističkom oblašću. Osnovna stilska jedinica fonostilistike jeste fonostilem ili fonometaplazma). Njegovu osnovnu komponentu strukture čine akustički fonetski elementi. Nastaju putrm imitacije, alonžmana, putem versifikacije u strukturi stiha, slika i rima, u obliku aliteracije i asonance, putem tonske intenzifikacije, retardacije, pogrešne artikulacije itd. Fonostilemi su zapravo specifična vrsta metaforskih figurativnih jedinica čija je funkcija stilistička. Morfostilistika se bavi proučavanjem stilističkih pojava na morfološkom nivou. Treba odmah napomenuti da morfološke pojave imaju mnogo manji značaj od fonetskofonoloških, Ipak, fonološke pojave se odvijaju u okvirima riječi pa je teško odvojiti jedno od drugih. Jedan stilem može biti i fonostilem i morfostilem. Najinteresantnije područje za morfostilistiku jeste tvorba riječi. U okvirima morfostilistike najviše se pažnje posvećuje derivacionim morfostilemima. Proučavaju se deminutivi, augmentativi, hipokoristici i dr. Morfostilemi nastaju i putem inverzije oblika pojedinih gramatičkih kategorija i stilističke adaptacije nekih oblika pojedinih vrsta riječi. Ovdje se govori o interverziji oblika, roda, broja, lica, glagolskoj rekciji (valenciji).
Zamjenjivanjem gramatičke kategorije jednog oblika drugim dovodi do devijacije i semantičke transpozicije, do stvaranja kategorijalnih morfostilema. U morfostileme se ubrajaju gramatičke i pravopisne greške koje pisac intencionalno upotrebljava. Semantostilistika se bavi figurativnim leksemama i garmatičkim katregorijama, koje nastaju transformacijom tih kategorija. Govori se o dvjema osnovnim vrstama semantostilema: leksičkim figurama i vremenski transponovanim semantostilemima. Leksičke figure (metafora, metonimija, personifikacija…) nastaju ili proširenjem ili redukcijom značenja riječi. Semantostilemi koji nastaju transpozicijom uvijek imaju ekspresivno značenje, ali nove, neobične leksičke figure gotovo uvijek imaju i umjetničku vrijednost. Semantostilistika se najčešće bavi tropima (metafora, metonimija, epitet, alegorija, eufemizam, perifraza, personifikacija, hiperbola, sinegdoha). Semantostilistika proučava i nefigurativne lekseme (sinonimi, homonimi, antonimi, paronimi, barbarizmi, arhaizmi, neologizmi, vulgarizmi). Stilističkim pojavama na sintaksičkom nivou bavi se sintaksostilistika. Ova poddisciplina stilistike je najopširnija i najsloženija, jer je rečenica osnovna govorna cjelina u kojoj se sve događa. Stilističke pojave u rečenici vezane su za razne “transpozicije njene strukture i javljaju se i na intrasintagmatskom i na suprasintagmatskom nivou”. Sintaksostilemi nastaju raznim poremećajima u rečenici. Poremećaji mogu biti različiti. Govori se o dezorganizovanim rečenicama, koje nastaju nenormalnom upotrebom interpunkcije, umetanjem raznih dijelova ili cijelih rečenica u složenu strukturu, izdvajanjem gramatičkih dijelova rečenice u poseban iskaz. Najviše poremećaja nastaje izmjenom reda riječi u okvirima složene rečenice. Nastaju razni tipovi inverzija. Posebno područje sintaksostilistike jeste proučavanje sintaksičkih figura (figura konstrukcije u treminologiji retoričara).
Sintaksičke figure se ostvaruju i na nivou sintagme i na nivou rečenice (lirski paralelizmi – anafora, epifora, simploha i druge tzv. figure ponavljanja, prolepsa, asindet, polisindet, kumulacija, tautologija, paranomazija, perifraza, retorsko pitanje, antiteza, hiperbola, oksimoron, elipsa, anadiploza, antiteza itd.). Sintaksostilistika se bavi i rečeničnim pauzama, rečeničnim ritmom i dr. Kako i grafija može biti nosilac određenih stilskih vrijednosti, sve se češće govori o grafostilistici, odnosno o grafostilemima. Oni se najčešće vezuju za grafem. Naročito su interesantne grafičke onomatopeje, kojima se vizuelnim putem dočarava zvuk, zatim rime za oko, bjeline (linearne i vertikalne). “U grafostilistici veliki značaj imaju svesna odstupanja u interpunkciji: ona prestaje biti gramatička ili logička i postaje stilistička, jer biva nosilac emocija i efekata.” Pominju se i druge poddiscipline lingvističke stilistike, ali mi ćemo se ovdje zaustaviti. Dakle, vidjeli smo šta je to lingvostilistika i koje su njene discipline. Sada nam ostaje da objasnim šta je to interpretacija? Sama riječ interpretatio doprla je do nas iz latinskog jezika, znači objašnjenje, značenje, prijevod. U filološkoj kritici termin interpretacija poznat je još od antike, ali je tek u nauci o književnosti dobio specifično značenje. Naime, još kada su se helenistički gramatičari (aleksandrijska škola) počeli baviti klasičnim tekstovima grčke književnosti (npr. Homerom), oni su se trudili da naučnim putem (pomoću hermeneutike) steknu tačno razumijevanje teksta (književnog) koji je vodio porijeklo iz daleke prošlosti. Srednjovjekovnim piscima, kojima je bilo stalo do ispravnog razumijevanja svih tekstova, hermeneutika je postala glavno zanimanje. Napustili su logičku interpretaciju Biblije, naglašavajući proročku, mističnu i moralnu stranu u tumačenju tekstova. Hermeneutika je bila na visokoj cijeni u vrijeme humanizma i reformacije.
Humanizmu je bio cilj da kroz vjersku i mističnu spekulaciju prodre do racionalnoga razumijevanja teksta; a reformacija se zasnivala baš na nastojanju da se Biblija ispravno shvati i interpretira. Za sve to vrijeme termin interpretacija nije se shvatao kao poseban način razumijevanja i prikazivanja književnih tekstova. Književnom kritikom do XVIII stoljeća dominirala je normativna estetika. Ona je apstraktnim pravilima propisivala kakvo treba da bude književno djelo ako želi biti lijepo. Svako novo djelo mjerilo se prema tim pravilima. U vrijeme klasicizma, neki francuskim predstavnici ustaju protiv vlasti takvih pravila, koja su bila presudna po mišljenju uskogrudih kritičara. Engleska filozofska i kritička misao definitivno se razračunava s normativnom estetikom (unaprijed utvrđenim pravilima) i poziva na stavralkačku piščevu originalnost. E. Jang u djelu Conjectures on Original Conmosition ubacuje pojam genija kao prve i posljednje instance književnog stvaranja. Građanska kultura borbu protiv pravila shvatila je kao borbu protiv stega feudalne i crkvene vlasti. Normativnu estetiku na književnom polju definitivno uništava evropski romantizam, pa jedini put da se kritičar približi umjetničkom djelu ostao je taj da ga kritizira i prikaže u njegovoj sveobuhvatnosti. Tada se zapravo javlja prava interpretacija, ne više logička, mistična i moralna, nego umjetnička.
Romantizam se nije služio terminom interpretacija, ali pisci romantizma stvaraju interpretacije koje se i danas mogu uzeti kao ogledne, uzorne. Ipak, da bi interpretacija postala svjesni postupak, morao se ispuniti još jedan uvjet, tj. uvjerenje da je pravi predmet proučavanja književnosti i nauke o književnosti samo književno djelo, a ne njegov pisac i njegove idejne postavke. Takvo uvjerenje u pravom smislu formira se na početku XX stoljeća u krugu ruskih formalista i u anglo-američkom pokretu nove kritike, zatim, pobornika ergocentričkoga studija književnosti werkimmanente Literaturforschung. Interpretacija našeg vremena nastoji da prikaže književno djelo u cjelokupnoj njegovoj umjetničkoj posebnosti i značaju, u njegovoj jedinstvenosti i neponovljivosti. Upravo, logičkim putem teži da prikaže estetsku bit književnog djela. To je osnovna diferencijacija u odnosu na tumačenje teksta koje se od početka XIX stoljeća primjenjuje u francuskim školama. Ovakva tumačenja zapravo su jezički i stvarni komentar; dijelom ukazuju na pojedine stilske postupke, a dijelom na vrednovanje. Interpretacija uvijek govori o književnom djelu kao umjetničkoj cjelini koju stvaraju i izgrađuju pojedini elementi djela. Interpretacija se ne bavi komentarom djela, jer ga pretpostavlja. Mora se napomenuti da nauci o književnosti još uvijek nedostaje uvjerljiva teorija intrpretacije koja bi imala jasno priznat logički pojmovni aparat. Interpretacija se, naročito u njemačkoj i američkoj kritici, naglo raširila i postala veoma popularna, do te mjere da se trivijalizira, pa čak i kompromituje. Očito nešto nije uredu, jer i veliki pobornik interpretacije E. Štajger tvrdi da mogu postojati dvije interpretacije književnog djela kojima ni jedna crta nije zajednička, a tobože su obje ispravne. V. Heleren govori odeset mogućih interpretacija, što je stvarno mnogo. Trajniju vrijednost zadržavaju samo neke interpretacije. Naprimjer, u inter pretaciji lirske pjesme postalo je uobičajeno da se na samom početku navodi cijela pjesma, pa je čitalac može slijediti s razumijevanjem. Problem predstavljaju interpretacije većih književnih ostvarenja (romana, drama). Mora se nešto učiniti, mora se izgraditi sistematska teorija. Sva nauka o književnosti ne iscrpljuje se interpretacijom, ali bez interpretacije nema nauke. Lingvostilističke interpretacije koje primjenjujemo u knjizi s istim nazivom smatramo prilogom za formiranje jedinstvenije teorijske postavke. Krenut ćemo najprije od lingvostilističke interpretacije jednog lingviste.