Share This Article
KNJIGA ZRELE PROZE MUHAMEDA ABDAGIĆA
Nešto poput ironije životne sudbine, paradoks dosta rijedak u našim društvenim ili umjetničkim prostorima karakterizira umjetničku objavu Muhameda Abdagića: na isteku njegove šeste životne decenije (rođen 1916. godine) čitalačka publika i kritika praktično tek saznaje za njega a preko upravo objavljene knjige Zemlja. Međutim, da paradoks bude potpuniji, ovo nije prva Abdagićeva knjiga, Zemlja je njegova sedma knjiga, ali prethodnih šest knjiga (Tuži dabiživ, pjesme, Tri drame, Zamka, tri drame, Zvučni zid, kraći roman i pripovijetke, Feniks I i II, roman i Tvrdi grad, roman) Muhamed Abdagić je štampao u privatnoj izdavačkoj kući i tako sam sebe osudio na anonimnost, u čemu su mu umnogome kumovale i prilike i odnosi koji, poput nepisanih pravila, stoje dosta duboko ukorijenjeni u našoj sredini. Tako, poimanje djela objavljenih van postojećih izdavačkih kuća apriorno podrazumijeva jedan negatorski, gotovo potpuno nihilistički odnos: sva ta djela, bez razlike, svrstavaju se u ono što se naziva šund, kič, balast koji može samo, poput korova, donijeti štetu postojećoj, oficijelnoj književnoj produkciji. No, takva istrajnost, vjera i upornost su valjda samo svojstvene pravom umjetniku i umjetničkom djelu: njegova pobjeda nad vremenom i okolnostima je neminovna, što se, evo, pokazuje i u primjeru Muhameda Abdagića i njegove knjige Zemlja.
Kako je njegova umjetnička objava dosta neobična, tako je neobična i struktura knjige Zemlja: ona se, naime, sastoji od pet pripovijedaka i jednog romana sa savremenom tematikom, čiji je naslov u naslovu same knjige, a čiji pojmovni dijapazon na neki način obuhvaća i pripovijetke i roman. On se provlači kroz njihovo tkivo i sugestivno, u svojim različitim oblicima i metamorfozama, smišljeno i iznijansirano razlaže njenu osnovnu idejnu postavku, stvarajući na taj način tematsku koherenciju knjige, a istovremeno i inaugurišući jednu gotovo sasvim dijalektički provedenu metodu u sagledavanju iskonskih problema čovjekovih. Pomoću nje osnovna će idejna nit svoju pravu kvintesenciju doseći u romanu Zemlja, završavajući tako jednu uzlaznu liniju koja počinje od prošlosti, od, zapravo, iskona, pa sve do savremenosti, do našeg današnjeg vremena. Tako se zaokružuje jedan egzistencijalni prostorod spoljašnjeg prema unutrašnjem, od čovjeka u svijetu do svijeta u čovjeku i one vječite borbe ideje i materije, realnog i imaginarnog, esencije i egzistencije.
Pet pripovijedaka knjige Zemlja čine zaokružen idejno-tematski okvir čiji prostori koincidiraju sa osnovnim životnim prostorima čovjekovim, sugerirajući neka od temeljnih pitanja ljudskog usuda i njegovog hoda po vrletima životnog smisla. U centru svih tih pitanja je, naravno, zemlja, odnosno čovjekov odnos prema njoj, zemlja u svome osnovnom, elementarnom izrazu, zemlja kao kolijevka čovjeka i civilizacije, zemlja koja nije samo stanište na kojem čovjek živi nego njegov sastavni, bivstveni elemenat koji ga umnogome određuje i definira, koji je njegovo izvorište i utočište, njegov smisaoni centrum čija snaga izvanredno snažno djeluje na polaritete čovjekove prirode, ne dozvoljavajući im da se mnogo izdvoje iz iskonskog kruga što ga tvori zemlja i čovjekova sudbina na njoj. Ta vječna privrženost čovjeka zemlji stvarat će i konstantno aktuelizirati sva ona brojna pitanja čovjekovog opstanka i smisla tog opstanka; čovjekova uspona i pada, poraza i pobjede, istine i laži, vjere i sumnje i svih onih drugih problema i pitanja koja konstantno vise nad glavom čovjeka kao Damoklov mač i koja su stalna kušnja i stalna provjera, kušnja svijeta i kušnja čovjeka. Zemlja će nekada biti raj u kome će čovjek moći dodirnuti sreću a nekada pakao, sav urastao u krv i fikciju pobjede, naravno sa svim ostalim životnim manifestacijama koje se promoviraju unutar tih dviju krajnosti a koje sačinjavaju ukupnost življenja. Ta i takva pitanja, čiji značaj i aktualitet nikada ne tamni, motivska su građa ovih pripovijedaka, razumljivo lociranih u naše, zavičajno prepoznatljive predjele, u našu historijsku ovojnicu i naš prepoznatljivi a specifični mentalitet. Naravno, autor ne može, niti to, uostalom, i pokušava, dati neki decidni odgovor na njih, ali ih zato svaki put sagledava iz jednog drugog i drugačijeg ugla, sa jednom zrelom, literarnom optikom koja, punoćom doživljaja, uvijek nanovo tangira i intrigira čovjeka, čitaoca, dovodeći ga time u još neposredniji odnos prema svijetu i životu.
U prvoj pripovijeci, Poslije boja, Abdagić je predočio razmišljanja turskog vojnika poslije uspješno izvojevane bitke i zauzimanja imanja vlastelina Alojza; sa otetom zemljom čovjekova vizura postaje sasvim drugačija: zemljina snaga, plodnost, njive, pašnjaci, šume, rijeke, sve to čovjeka opija i uznosi da on zaboravlja svoje pređašnje stanje i postaje ohol, surov i nemilosrdan, gubeći i sve elemente ljudskosti, u čiju je odbranu i vodio bitku: čast, poštenje a napose i vjera kao najuzvišeniji princip, sve to pada pod noge, u kaljugu, jer on od običnog turskog askera, običnog Muje postaje Mustajbeg, Mustaj-efendija, Mustafapaša… jer ima zemlju, a to znači i snagu i silu i vlast, a to opet znači i potpunu metamorfozu čovjekova bića. Zemlja je tako postajala svojevrsno ogledalo čovjekove moći i nemoći, njegovih preobražaja i egzistencijalnih lomova, sumnji i provjera, registrator svih onih tananih treptaja čovjekova bića koji ga sjenče i potcrtavaju kao što to čine travke sa zračnimstrujanjem, sa lahorenjem i najmanjeg povjetarca. Pa iako ponekad uspije da se distancira od zemlje, da se oslobodi njenog posjeda i posjedovanja nje, čovjek na kraju ne može odoljeti a da na njoj ne umre, kao što to čini Harun-efendija u pripovijeci Na svojoj baštini, jer i smrt ima svoje čežnje kao i život. Međutim, posljednja, peta pripovijetka ove knjige, Sinovci, ruši granicu uspostavljenog egzistencijalnog kruga i naznačenog odnosa prema zemlji, pošto se svi njeni junaci, inače nasljednici zemljišnog posjeda od svoje tetke, dobrovoljno odriču s motivacijom da žele napustiti selo i rad na zemlji, te preći u grad, na rad u fabriku. Taj novi, savremeni momenat naše stvarnosti, međutim, ne ruši radikalno sve one odnose koji su uspostavljeni između zemlje i čovjeka, nego ih samo transformiraju u jedan novi, kristalizacioni elemenat čija sublimiranost nalazi svoj pravi izraz u romanu Zemlja. Tako se krug što ga pripovijetke istovremeno i tvore i razbijaju zgušnjava i prelazi u svoj metafizički pandan, u esencijalni značenjski krug, što ga uspostavlja borba osnovnih pokretačkih elemenata u čovjeku, a koji su ipak zemljini rudimenti, što se iskazuju kao materijalni čovjekovi stimulansi.
Glavna ličnost romana, filozof, drži u nekom svom čudnom zatvoru različite predstavnike društvenog života, našeg, savremenog, društvenog života, koji su, po njegovom mišljenju, krivci, ali koji se nisu ogriješili o postojeće društvene zakone, jer su i oni stvoreni u jednom dosta iskrivljenom svijetu i od takvih ljudi koji su inkarnacija tog svijeta. Na taj način, iz njihova ispitivanja, mi dobijamo izvjesnu sliku stvarnosti, odnosno društva u kojem obitavamo, a u čijem plaštu se sve više i više korijene razne anomalije, zablude, licemjerstva, izopačenosti i razne druge društvene slabosti, koje, malo-pomalo, postaju opća mjerila po kojima se i prave vrijednosti počinju proglašavati surogatima, a surogati promovisati u prave vrijednosti. Ta društvena korozija uzima siline i maha u svim društvenim strukturama, od običnog radnika, ili studenta, do kritičara ili akademika a nijedan od njih nema pravog vrijednosnog kriterija prema kojem bi mogao valorizirati sebe i svoje postupke, nego svi oni imaju opravdanje i satisfakciju, naravno primarne tim manifestacijama, što jedino uzimaju kao ispravno i vrijedno. Kako je glavna ličnost romana filozof, odnosno čovjek koji u apriornim filozofskim kategorijama želi promišljati živo meso stvarnosti, čineći to veoma izdvojeno od života, od daha te stvarnosti iz nekakve zatvorene, idealne kule od slonovače, jer se boji da ga život ne uprlja i svede na trivijalno, – razumljivo je da će sve te njegove raspre i često zamršene intelektualne arabeske pasti u vodu prigodom prvog jačeg iskušenja otjelotvorenog u mladoj, zanosnoj djevojci Validi, tako da će on pristati na mnogobrojne pretpostavke koje su do tog momenta za njega bile apsolutno isključene. Bujnost života preplavit će hipoteze i filozofske dispozicije, a filozof će doživjeti jedno životno preobraženje koje će mu, na kraju, pomoći da, sada iz druge životne pozicije pokuša promišljati ona pitanja koja su ranije imala sasvim drugačije polazne pozicije.
Međutim, mora se konstatirati da je roman umjetnički manje dosljedan od pripovijedaka, da ponekad zazvuči iskonstruirano i lažno, možda upravo zbog nedostatka mjere autora i sposobnosti da intelektualna, odnosno filozofska promišljanja i dileme dosljedno prate živo tkivo stvarnosti, nego u nekoj čudnoj samodopadljivosti prerastaju u manir koji samo opterećuje osnovnu ideju i misaonu slojevitost romana i prijeti, čak, da preraste u neke teoretske eksplikacije same po sebi i same za sebe. Izvjesna pročišćenost romana od tih elemenata svakako bi romanu Zemlja samo koristila i sigurno istakla i one njegove dimenzije koje su, iz tog i takvih razloga, ostale u sjenci. Zatim, sve ostale ličnosti, izuzev filozofa i djevojke Valide, koji su zaokruženiji, zasnovane su samo na njihovom verbalnom iskazu, pa su stoga ostale dosta plošne, linearne i zato svedene samo na svoje trenutne društvene dispozicije, ali se ipak, sveukupnošću njihovih iskaza, mogla dobiti jedna valjanija slika izvjesnog društvenog trenutka, slika koja je više bljesak, trenut sijeva, nego trajnije fundirana i obrazložena cjelina. Dvostruka motivska zasnovanost romana Zemlja – borba materijalnog i idealnog u čovjeku, dakle filozofu, i pokušaj vivisekcije savremenog društva kroz zatvorenike nekog fantastičnog zatvora (u kojem ih čak filozof i muči spravama za mučenje!) koje sam prmatrač, filozof, glavna ličnost romana dovodi po svojoj volji i svome mišljenju o njihovoj krivici, mada mogu biti vjerni saučesnici romaneskne ideje (borba suprotnosti na mikro i makro planu, u čovjeku i društvu, odnosno svijetu) – ipak iz jedne životne pozicije djeluju dosta bizarno pa i naivno. No, roman u svakom slučaju posjeduje svoju cjelovitost i dosljednu provedbu one idejne zasnovanosti koja je započeta u pripovijetkama, istovremeno pokazujući nesumnjivu širinu i snagu pisca Muhameda Abdagića. On je uspio da u ovoj knjizi napravi jedan sintetičan i zaokružen put odnosa što ih uspostavljaju zemlja i čovjek, biće koje tu zemlju i sebe s njom osmišljava, impregnirajući kroz te odnose čitav mozaik životnih situacija, ličnosti i sudbina u svome čvrstom hodu kroz vrijeme. Ličnosti posjeduju svoju jarku lokalnu aromu i nose naš usud, ali one govore univerzalnim jezikom bića što čine sudbinu svijeta. Na taj način, zrelina proze knjige Zemlja ne samo što nam otkriva jednog darovitog pisca, nego zahtijeva i valorizaciju prethodnih djela Muhameda Abdagića, djela koja će, sasvim sigurno, značiti vrijedan doprinos našoj književnosti.