Share This Article
Spremajući se za put u Iran, mislio sam da tamo idem prvi put. No, čim smo prošli pasošku kontrolu na teheranskom aerodromu (neke žene su tek u avionu namještale velove preko svojih glava), osjetio sam, iznenada, kao da sam se vratio u Iran nakon dugogodišnjeg izbivanja – izbivanja koje je trajalo, tako mi se u tom trenutku činilo, još od mog rođenja. Sve oko mene najednom mi se činilo poznatim i bliskim, kao da sam stigao u svoj zaboravljeni zavičaj. Prepoznavao sam lica policajaca iz obezbjeđenja i pozdravljao ih sa “Selam alejkum”. Pa da, to su sve moji stari jarani. Otkad se samo nismo vidjeli!
Za sporazumijevanje sa Irancima sasvim je nepotrebno poznavanje stranih jezika. Sa njima se komunikacija odvija izravnim prijenosom misli. Dovoljno je da se pogledate i odmah razumijete jedan drugog. Takvi su to ljudi!
U Teheranu sam odmah primijetio jedno čudo: u saobraćaju vlada opšti haos i gužva, niko ne poštuje semafore, a ipak, hvala Bogu, nema saobraćajnih nezgoda. Tako je to kad Bog vlada u državi – Uzvišen neka je On!
Najviše me je začudilo, dok smo se pred sumrak vozili u kombiju, kada sam primijetio da na ulicama Teherana nema nijednog šejtana. Poznato je da se pred sumrak šejtani razmile po zemlji na sve strane, ali ovdje, po prviput, nisam vidio niti jednog jedinog. Prosto nevjerovatno!
Neki kažu da se zemlje razlikuju kao i ljudi, pa je neko visok, a neko nizak, neko ima malo duži nos, a neko malo kraći, neko se malo više zanima za sport, a neko, opet, za politiku. Ako je to stvarno tako, onda je Iran zemlja u kojoj je sve – taman kako treba. Tako barem meni izgleda. Sjetio sam se jedne dokumentarne emisije koju sam gledao na televiziji OBN, gdje se govorilo o tome kako su neki britanski bibličari otkrili da se edenski vrt iz Knjige Postanja nalazio negdje u zapadnom Iranu. I možda je ono što sam osjetio pri prvom susretu sa “zemljom lava i sunca” bila upravo ta blizina Raja. Inače, sam naziv Iran potječe iz pehlevija i seže unatrag do starijeg oblika Anana koji je prvobitno bio pridjev u značenju “arijski”. Grb na nacionalnoj zastavi nosi stilizovanu poruku da nema drugog Boga osim jednog Boga. Posmatrajući Irance, učinilo mi se da bi njihovi preci zaista mogli biti ono pleme ljudi od kojeg su potekle sve ostale ljudske rase.
Kažu da je Perzija još u šestom stoljeću prije rođenja Isaa a.s. bila jedna od najmoćnijih država tadašnjeg svijeta. Tada se perzijski kralj Kir oslobodio vrhovne vlasti Medijaca i pokorio ih, prodro u Malu Aziju i osvojio Lidiju, zauzeo Babilon, pustio Jevreje iz sužanjstva iobnovio njihov hram u Jeruzalemu. U vidovitim vizijama proroka Danijela u Starom zavjetu, gdje je prorečen i pad Babilona, Kirovo kraljevstvo se naziva “dvorogim”, koje će uništiti tek “veliki rog”, odnosno Aleksandar Makedonski. “Dvorogi” se spominje i u Kur’anu kao veliki osvajač Zulkarnejn, koji nakon brojnih osvajanja, uz Božji blagoslov, gradi branu protiv Jedžudža i Medžudža, ili Goga i Magoga. Prema predaji jedan od predznaka Sudnjeg dana biće kada narodi Jedžudž i Medžudž provale kroz ovu branu.
Prvog dana, nešto poslije doručka u “Hotelu Revolucije”, posjetili smo kuću i mesdžid Imama Homeinija. Podstanarski sobičak u jednom zabačenom teheranskom sokaku, kvart koji po svemu podsjeća na sarajevska rubna naselja sa “divljom” gradnjom, kauč, stolica i tepih kao jedino što se može nabrojati od namještaja (ne računajući nekoliko uredno složenih knjiga), i mesdžid u blizini, nalik na neko davno napušteno fabričko skladište. Prema svemu što sam mogao da vidim “dedo” je živio poput istinskog sveca; samo što do tog trenutka nisam znao kako bi u savremenom dobu trebao izgledati jedan svetac. Kažu da za vrijeme svog višegodišnjeg boravka u Parizu nikada nije posjetio Louvre.
U mesdžidu sam prvi put na velikom zelenom platnu vidio sliku hazreti Alija. Stajala je na bočnom zidu, tako da nije bila okrenuta prema kibli. Hazreti Ali je, prema toj slici, dosta ličio na mene, samo što je bio snažnije građe, a i nije nosio naočare. Za vrijeme namaza primijetio sam da Iranci na sedždi čelom dotiču pločicu sasušene zemlje. Kažu da je to zemlja po kojoj je kapala krv imama Huseina, Alijevog sina, a Muhammedovog unuka, koji je oženio perzijsku princezu.
Neki vjerodostojni hadisi prenose da je Poslanik s.a.v.s. naredio muslimanima da se prema sljedbenicima zaratustrizma (“poklonicima vatre”, kako ih Arapi tada nazivaju) odnose kao prema “sljedbenicima Knjige” (kršćanima i jevrejima), što će reći da je Muhammed a.s. zaratustrizam smatrao vjerom čije je izvorno učenje objavljeno od Boga. U tome nalazim sličnost između Perzijanaca i Bošnjaka, jer su i Bošnjaci prije nego su primili islam bili “sljedbenici Knjige”, a svojim dualističkim učenjem zaratustrizam je najbliži bosanskom bogumilstvu.
Na mjestu Homeinijevog mezara narod je od dobrovoljnih priloga podigao prekrasnu džamiju, jednu od najraskošnijih koje sam vidio. Kada mi se pred očima ukazala sva ta čarolija od šarenila sitno ispreplitanih vitica arabeski, prosto me je uhvatila tuga od tolike ljepote; samom sam se sebi činio jadnim i nedostojnim tog silnog bogatstva koje se nudilo mom oku, poput onog junaka iz Mishiminog Zlatnog paviljona. Svaki kamen ovdje otvara svoju šarenu nutrinu, kao da je kakav plod što raste sa nekog sveprožimajućeg svemirskog drveta.
Ljepota koja zamara svojom beskrajnim prepletima.
Na plavom svodu kupole pogled se gubi među valovitim izdancima račvajućih listova povezanih viticama ujedinstvenu melodiju. Kompozicija koja se cijela čuje odjednom; slika koja teče u mnogim pravcima: stabljika svemira upletena u samu sebe, obavijena samom sobom. Ovdje je tako očigledno da ovaj svijet nije jedini, te da je Uzvišeni Tvorac u početku imao sasvim drugačije planove.
Zastajem još jednom, kao slijepac koji je iznenada progledao. Koliko je samo truda, napora i odricanja u tom mukotrpnom ponavljanju ukrasnih detalja na ispreplitanim stabljikama, u jedinstvenom skladu simetričnih oblika, ritmova i kontrasta; kao da je ljepota sama – otjelovljenje žrtve i samopregaranja, vječne borbe sa samim sobom u težnji da se ovlada vlastitom beskonačnošću, koja, kao da se objavljuje ništavilu, tami iz koje je sve stvoreno.
Toliko promišljenosti i toliko bezazlenosti istovremeno u toj kaleidoskopskoj igri šarenila; toliko postojane nestalnosti. Vidim spiralno ovijene bregove riječnih talasa, koji miruju, iako rijeka teče preko njih. Otvoreni prstenovi rijeka ovijeni u putanje Sunca i Mjeseca, sa svjetlucavim safirom Svoda koji ih natkriljuje: tečni oganj krvi u plavim venama; i plavetnilo vode – otisak Neba u Zemlji po kojem se ono ogleda.
Dok mi pogled tako luta po zidnim ornamentima, i dok istovremeno osjećam kako se u meni budi jedno novo, nepoznato, uzvišeno biće, za trenutak mi se učini kako sve sada vidim u jedinstvenom prepletu: samsaru, Big Bang, Mliječni put, koncentrične krugove Pakla, katove nebesa, harfove u kojima je Božija riječ, zavojnicu molekula DNK, prvobitni bujon sa koacervatima, labirint, Arijadnin konac, yin i yang, Budin osmostruki put, mnoštvo Davidovih zvijezda kako izviru jedna iz druge, rotirajući kukasti krst, Mjesečeve mijene, Solomonov pečat, sedmokraki svijećnjak, Drvo spoznaje dobra i zla, zmiju koja poprima oblik zvijezde repatice i pretvara se u sunčev točak, mapu zvjezdanog kalendara kako se okreće poput ruleta, oblake koji mijenjaju oblike…
Narednog dana upoznali smo starog allamu, jednog od petorice najviših duhovnih autoriteta u Iranu. Stari allama, okružen zidovima koji su od poda do stropa bili ispunjeni policama čvrsto pripijenih knjiga, na glavi je nosio crni turban, znak da je jedan od Poslanikovih potomaka. Njegove ruke odavale su smirenost istinskog Učitelja. Zagledao se u diktafon na stoliću ispred sebe i, uz čaj, mirno započeo: “Onaj inžinjer koji je konstruisao ovaj kazetofon, morao je dati i uputstvo za upotrebu. Tako je i naš Tvorac nama dao uputstvo preko svojih poslanica.” Dok je govorio, gledao me je ravno u oči, tako da mi se svo vrijeme činilo da taj čovjek, iako me prvi put vidi, potajno zna o meni i ono što ja od samog sebe krijem. Riječi koje je izgovarao odnosile su se naročito na mene, pa tek onda i na ostale slušatelje. Njegov glas bio je glas brižnog roditelja. Cijelom svojom pojavom bio je to Čovjek Koji Zna.
Na trgovima u Teheranu zidovi mnogih zgrada oslikani su portretima namrgođenog Homeinija ili nasmiješenog Hamneija, ili pak grupnim portretima neznanih mudžahida: čelične mišice i odlučni pogledi upereni ka džennetskim kapijama. Podsjeća me to na zaboravljene prizore viđene u bugarskim gradovima, osamdeset i nekih, u vrijeme socijalizma.
Iranci se oblače po evropski, izuzev što ne nose kravate. Do nedavno u ovoj zemlji one su bile zakonom zabranjene (ne znam šta bi na ovo rekli hrvatski historičari koji tvrde da Hrvati svoje arijsko porijeklo vuku iz Perzije).
Gotovo u svakoj ulici nailazimo na kino: sa velikih reklamnih panoa prati nas mazno-čežnjivi pogled našminkane glumice u hidžabu. U sjevernom dijelu Teherana, gdje žive nešto liberalniji muslimani, prisutna je velika raznolikost u stilu nošenja hidžaba: ispod kratkih mantila djevojke nose farmerke i patike, ili usko pripijene hlače, pod mahramama vire šatirani pramenovi kose, crna boja je manje in, a može se vidjeti i poneka srednjoškolka kako preko šala na glavi nosi kačket ili šešir.
Zapazio sam da Iranke imaju kožu boje nojevih jaja. Kako piše u Kur’anu, takvu boju kože imaju džennetske hurije. I krupne crne oči kojima samo pred sobom gledaju. Iranke imaju teške očne kapke, tako da sjaj njihovihkratkih pogleda ima daleko dublje značenje nego kod Evropljanki.
U jednom iranskom filmu gledam kako žena čini pokret rukom kojim će skinuti mahramu sa glave. U idućoj sceni vidi se samo ruka koja spušta mahramu na stol.
Odlazimo na džumu i zaustavljamo se pred dugačkom ogradom iza koje je prostor nalik na pokriveno sportsko igralište džinovskih dimenzija. Pored ograde sjedi nekoliko dječaka. Na sebi imaju šalove mudžahida-dobrovoljaca (kažu da već ima sto hiljada dobrovoljaca za Palestinu koji se svakodnevno obučavaju). Od jednog Iranca dobio sam na poklon knjigu: “Jewish Conspiracv, The Protocols of the Learned Elders of Zion”.
Kažu da nema veličanstvenijeg prizora od onog sa vojnih parada, kada se u složnom stroju gardista može vidjeti savršena arhitektura ljudstva. Tako i biblijski pjesnik ljepotu svoje drage poredi sa “vojskom pod zastavama”. Sličan ovome prizoru bio je i prizor mjesta gdje smo klanjali džumu – za koji bi se moglo reći i da je “magnetičan”, ako se zna da je magnetizam pojava kada se u jednom tijelu svi elektroni okrenu na istu stranu.
Za vrijeme džume u Teheranu začela se jedna pjesma, koju sam uobličio i dotjerao nekoliko dana kasnije, u Isfahanu:
U bojnim redovima prizivamo Boga
postrojeni u živi štit, jer smo sjeni
meleka sto robuju svojim robovima
ovdje se oslobađamo svojih sjeni:
mi smo ispružene sablje harfova,
velika lađa složnih vesala
Neprijatelj je odmah iza nas
jezikom, dahom, sluhom, nepcima
otvorenim-sklopljenim kapcima
lovimo-hvatamo-gubimo-mamimo
dozivamo
ovu prozračnu zraku svjetla
silazimo do majčine utrobe, u tamu
iz tame uzimamo krila meleka
pod njima skrivamo glavu
skriveni dozivamo
Jer Lovac je na stopu iza nas
ne damo mu da se pokaže, da otkrije
arabesku ispreplitanu od udova gmazova
glava lavova
kljova slonova i krila orlova
Mi smo ispružene sablje harfova
na oštricama ugravirane sure Kur’ana
oblivene krvlju mučenika –
ispred nas Mahdi pod crnim zastavama
U bojnim redovima prizivamo Boga
klečimo, savijeni ko u embrionu
Neprijatelj je tu, pod našim nogama
ne damo mu da otkrije
golotinju Svjetla