Moba

Sit gladnom, zdrav bolesnom, lopov poštenom, lažov iskrenom, loš dobrom ne vjeruje, bogat prosjaka ne daruje niti u “Dabogda imao, pa nemao” vjeruje, blago onom ko drugoga kao sebe, ko tuđe kao svoje poštuje, onaj ko drugoga kao sebe stima uvijek ima, ruka u ruci, toplina u duši, velik si, čovječe, čovjek si .

Teško, kažu,onom ko rano ostane siroče, bez oca i majke, a pogotovo bez majke. Taj, kažu, nikada sit sa sofre ne ustane, ako uopšte ikada i ruča za sofrom. Nikad se, kažu, niti najede niti napije, niti naspava, niti ga ikada može želja minuti ovoga svijeta. I kada umre, kažu, umre otvorenih i usta i očiju, jer mu i oči i usta ostanu gladni, pa taman da se je tako najeo da mu je stalo i pod deveto rebro.

Ramo Medov iz Braniševa ostao je bez majke čim ga je rodila, a otac nije čekao dugo, već mu doveo jednu maćehu, pa mu i to bilo malo te dovede i drugu. Bio je Ramo više tučen po glavi nego što su druga djeca bila milovana. Jeo je ono što ostane iza maćeha, a rijetko bi se kad i njegov otac Medo sjetio da svojim ženama naredi da mu štogod lijepo i ukusno spreme, mada je njemu bilo sve slatko, samo što mu nikada ničega nije bilo dosta. Po nekim knjigama se vodio kao Ramo Vučelj, a po drugim kao Ramo Ejupović, taman tako da ni sam nije znao ko ga je gdje upisivao. Prezime Vučelj , kažu da je poticalo od prezimena Gusinjac, i Ramo je znao da je porijeklo Vučelja iz Gusinja, te da su njegovi dobili prezime po tome što je neki Gusinac liječio djecu od suhoga kašlja provlačeći ih kroz usta mrtvoga vuka, odnosno, kroz vučiji zijev, pa mu otuda i ostalo prezime Vučelj, koje i dan danas postoji. Prezime Ejupović dobio je po svom djedu Ejupu, i jedva je nekako svoje papire kasnije sve preinačio u Vučelj, kako ne bi odudarao i otuđivao se od svoje loze.

Otac Medo je bio trgovac i uglavnom je obijao po svijetu i najmanje bivao sa svojom porodicom. Ramo je slušao, radio, ćutao i za sve klimao glavom, i ne daj Bože da se požalio na svoje maćehe, niti je smio, a niti tako mali znao. Otac mu je bio tako ljut da mu se Ramo nije ni radovao kada se Medo vrati sa puta, jer je znao da će biti vike i galame i na maćehe i na njega, a na kraju ako ko bude bijen biće bijen Ramo i niko drugi, jer je uvijek bilo da ode huka na vuka, a lisice meso jedu. Njega su maćehe uspavljivale šamarima, a kasnije bi samo priprijetile prstom i to je bilo dovoljno. Siroti Ramo nije znao ima li dvije maćehe i oca ili su sve troje kao tri maćehe. Ali ne navrši Ramo ni sedam godina, a umrije mu otac Medo. Nisu mu ni maćehe dugo čekale pa da podviju rep i zatraže sebi neki drugi derman i selamet. Ostao je Ramo da ga bratske žene njive, a one se trefile gore od maćeha, pa niko za Ramom ni hal habera ne da. Kao da je Ramo jabandžija. Jedino, kad Ramo treba tjerati stoku u Kruševlje, onda se sjete da mu tutnu komad ječmenice, a rijetko pogače i komad tvrdoga kravljega,ali sigurno nikada ovčijega masnoga sira među ispucale dlanove, pa da usput pojede. Ručak bi mu se odnio, ako bi ko imao da mu ponese, ako ne bi , onda je za večeru dobijao isto što i za doručak, i to bi mu bilo sve. Kad drugi čobani ne bi mogli da pojedu svoju hranu, onda je tu bio Ramo, koji nikada ponudu nije odbijao, ma o kakvoj se hrani radilo. I dok bi Ramo jeo, čobani bi se seirom seirili kako to on jede slatko i koliko hrane može da pojede. Ma koliko bi mu čobani dali hrane, ni jedna troha ostala ne bi da se baci. Jedino je on znao da je svaka bačena troha veliki grijeh. Jedino je prije jela iz dubine duše pominjao bismile i hljeb ljubio uvijek prije jela. Svi su se čobani bolje hranili od Rama, ali su svi bili mršavi i nekako vehti i zakržljali, a dok se Ramu svaki zalogaj za hudžut primao kao malter za čatmu. Koristile su to i Ramove bratske žene, pa kad bi im nešto trebalo propasti, onda bi se to davalo njemu i on bi po pravilu svaki put sud dobro oblizao prstom, da ga poslije njegovog jela nije trebalo skoro ni prati. Njihova djeca su jela masnoga sira, a Ramu se davala samo cika iscijedjena iz sira, kada bi se trebala sipati nova voda, a i surutke je imao dovoljno, da cipa-cipcio pozeleni od nje. Jeo je Ramo slađe surutke i ječmenice, nego njihova djeca kajmaka i pogače, a Bogami mu se je bolje i poznavalo.Nije brzo rastao, jer mu je otac bio nizak , ali se za to širio u širinu i debljao u obrazima da se narod seirio njegovom napretku, a posebno su se seirili oni koji su dobro znali čime se Ramo hrani, te oni koji su Rama lično hranili. Obrazi su mu bili jedri i rumeni, kao da su napuhani, i čovjek bi rekao da će istog trena puknuti od jedrina. Bio je, jednostavno, temeljan.

Jednom su Rama poveli na svadbu kad se Murat Ćazimov ženio, i nikad ga više nigdje nisu ni vodili, jer ih je, kažu, osramotio za sofrom toliko jedući, da su se svi seirili i tjerali sa njim potprt, a njegovi se crvenjeli i vikali:

-E, nećeš ti više, Ramo, vidjeti svadbe, tvrda ti je besa.

Ramo se već bio osnažio, pa se nikoga nije više ni bojao, te nije ni mario ni za kim, osim za sofrom. Ređale su aščinice jela, i dok bi drugi kašikom srknuli jednom, Ramo je to činio po dva puta, a kad su prinijele pitu koja je plivala u maslu, Ramo popusti učkur iz gaća, pa navali. Kad se pita pojela, osta maslo da pliva po tepsiji, i svi se izmakoše, a Ramo podiže tepsiju te se napi onoga masla. Nije dao ni kaplja da mu se niz bradu cijedi, već je sve popio. Seir postade još veći, a ljudi su mislili da Ramo neće stići ni do ćenife, već da će se na sred sobe uneredit. Mora dobiti proljev, mislili su, ali od toga nije bilo ništa. Ljudi su samo vrtjeli glavom, a oni koji su bili bolesni i željni apetita pratili su svaki Ramov zalogaj, čeznuli i divili mu se, a drugi se čudom čudili i vrtjeli glavom.

Ramo, međutim, nije bio samo halovan, već i veoma snažan i vrijedan. A snaga , kažu, kroz usta ulazi. Kada bi se trebalo potakmičiti u kopanju kukuruza i krompira ili u žetvi pšenice, ni tu sa Ramom niko nije mogao ni da opepelji . Za vrijeme vršidbe dizao bi zubima vreću pšenice od po sto kila, a drugi to nisu mogli dići ni rukama. Zato je on bio glavni za nošenje vreća, gdje god bi bila vršidba. Nije odbijao. Od malehna je navikao da radi drugome, pa mu je to ostalo kao adet kada je podrastao.Što su ga ljudi više kulučili, to je on postajao zdraviji i snažniji, a kažu da je išao drugima da radi zbog dobroga ručka. Znao je tačno gdje će ručak biti dobar, a gdje loš. To je toliko dobro upamtio, da bi kasnije odbijao pomoći onima koji su žalili da pripreme dobar ručak. Takve je često i spominjao kao loš primjer i loše ljude, koji bi da im radnici gladni rade i sve porade. Dobro je takve obilježio i pamtio, a često i kod drugih kudio. Oni koji su ga znali, nisu mu toliko vjerovali, misleći da je samo halovan, mada je u njegovim pričama najviše bilo istine, jer je bilo onih koji su ručak spremali onakav i onoliki kakav je čovjek i koliko ga cijene, a siromaha i jetima je malo ko cijenio. Poneko bi ga samo požalio, ali od toga Ramo nije imao ništa, niti se na to obazirao, niti je tražio da ga neko žali, pa da mu baš zbog toga nešto pomogne. Naprotiv, svako ko bi mu pomogao, pomagao bi mu smišljeno, jer je znao da će mu to Ramo kroz rad najmanje duplo vratiti, pa su Rama na takav način koristili, i tobože, pomagali najveće cicije.

Jakup iz Škrijelja je bio poznat kao velika tvdica, a nadničari su ga najviše pamtili po lošim ručkovima.Vikalo se: -Tanka kao Jakupova pita ili slab i nikakav kao Jakupov ručak, siromašan kao jakupov birijan… Volio je da zapti radnike, ali da ih nahrani nikako.Bio je u stanju narediti ženi da za njega spremi nešto posebno lijepo i ukusno, a da radnicima spremi šta bilo. Još bi joj naredio da, po običaju, zakasni sa ručkom, jer je tada radnicima sve slatko.Tako je često volio da ispriča radnicima priču, kako su negdje radnici radili, a gazda ih ujutro pitao hoće li za ručak soli i hljeba ili meda i hljeba, a oni izabrali ovo drugo, a kada je ručak dobro okasnio, upitao bi radnike šta bi ono oni voljeli jesti, a oni svi u jedan glas povikaše:

-Da je soli i hljeba, bilo bi slađe od meda.

Bio je poznat i po tome što bi po cijeli dan stajao uz radnike, gledao kako rade i korio ih kako to i to nisu dobro uradili. Ne daj Bože da se našalio da kaže nadničarima da se koji put odmore prije ručka, ili da stanu sa poslom do pred zalazak Sunca. Sve je to najbolje znao Ramo, kojem je nadničenja kod Jakupa bilo preko glave.

A silu kukuruza je Jakup zasijao i kukuruz je dobro nikao. Silan kukuruz, a još mu nakislo, kako je najbolje da se okopa. Zovnuo je Jakup silnu mobu, ali je znao da bez Rama neće biti neke velike fajde. Fali tu Ramo da povuče naprijed i da natjera kopače na dobar znoj, te da se ne uspravljaju, dok red, do u vrh njive ne okopaju. Moba ko moba, pozvani da pomognu, ali da se ne umore. Njihova je dobra volja koliko će pomoći. Nisu za to plaćeni. Zovnuo ih Jakup da mu pomognu pa nisu mogli da ga odbiju, jer su mobe ovdje oduvijek postojale i postojaće dok je škrijeljskija njiva i livada. Digao se Jakup, tudijer, ovudijer, te pravo kod Rama, bez ni te, ni ove. Zna Jakup ko kosi, a ko vodu nosi.

-Vala, Ramadanaga, agio ga je samo kad bi mu Ramo trebao,- ja sam došao da te zovnem na mobu da mi pomogneš okopavati kukuruz. Silnu sam mobu zovnuo, ali bez tebe to ništa ne vrijedi. Tebi niko nije ravan. Ono što ti možeš okopati, ne mogu druga dvojica,- poravnavao mu je Jakup. -Sila si ti, moj Ramko. Šala nije tvoja snaga i mladina. He, junačino, gledaj mu ramena, da im brda nasloniš osjetila ne bi,- pa ga tapše po ramenima. -Bez tebe su kopači grebači, ni opepelit neće bez tebe. Teško onoj njivi gdje tebe nema…

Vala, Jakupe, ja bih došao, ali ne mogu gladan, kod tebe doručka nema kad je moba, a ručak ti je nikakav, a ja gladna stomaka ne kopam , ti to dobro znaš. Ne mogu biti vukovi siti i ovce na broju. Priča je jedno, a kopanje drugo.Ti znaš da su sirotinjske naćve velike, ali često prazne. Bolje gladan ležati, nego gladan raditi i još drugom. Prazan stap se ne mete niti ima masla i kajmaka da meteš od sabaha do akšama. Mrtav ne prdi, moj Jakupe. Nepodmazana kola škripe i kratko traju, polomiše se sva u trijesak. Šala nije, kad točkove ne podmažeš, crkoše volovi vukući. Tada na njih ne podvikuj, niti ih kojim slučajem šibaj. Znaš li ti, Jakupe, kada je ciganka nosila malo dijete i ispred nečije kuće, nekoj ženi tražila mlijeka za dijete. Bilo ženi žao djeteta, pa iznijela ćase mlijeka, a ciganka sve i kapljicu popila .

-Šta to uradi, u jadu te Bog smeo,popi djetetu mlijeko, šta ćeš sad njemu, ja ti više dati nemam.

-Biće djetetu mlijeka,- smijala se grohotom ciganka i pokazivala na svoje sise.

-Ako hoćeš mobu, i da ti se dobro okopaju kukuruzi, treba i dobar ručak da spremiš. Prazna kašika, prazna i motika, moj Jakupe.

Jakupu bi neprijatno i nimalo mu nebi milo šta mu Ramo, bez ni te, ni ove, u brk sasu. Zacrveni se. Ne zna kako bi se izvukao. Da mu obeća dobar ručak ne ide da se pravda, ali mu pade napamet da Ramo voli slatko.

-E, slušaj, Ramadanaga, Božija ti je vjera, sutra ne samo da će biti dobar ručak, već i najveća tepsija baklave. Ima da Muhra napravi baklavu kakvu nisi jeo i koliku nisi do sada ni vidio. Biće je za cijelu mobu i još će je ostati, ja ti jamčim. Zapamtićeš kad si ručao kod Jakupa i o tome će se pričati i nadugačko i naširoko. Vidjećeš koji je Jakup gazda. Besu ti tvrdu dajem da će biti kako ti ja kažem, imaćeš da jedeš koliko ti duša hoće i šta ti duša želi. Nije Jakup fukara, nego gazdurina, dobro to upamti…

-E pošto je tako Ramo će ti sutra doći i pomoći ljudski do ručka, a od ručka prema ručku, pa ti bujrum, kako ti se bolje isplati.

-Ama, ako je tako, ima da se satreš poslije ručka, Božiji robe. Znaš li ti ko je Jakup iz Škrijelja? Izgleda da ne znaš čim tako pričaš, a po tvojoj priči bi rekao da i drugi ne znaju. E pokazaću ja svima sutra ko je Jakup. Ima da se čuje preko devet sela kako je jakup mobu stimao.

-Volio bih da to doživim. Rekao sam ti da će kopači kopati prema tvome ručku i drugačije nikako.

-Kolaj Ramadanaga, Allahimanet.

-I tebi Jakupčauše,- uzvrati Ramo i svojom ručerdom lupnu Jakupa po ramenu, da je ovaj pomislio da će mu ruku iz ramena izbiti.

Kad se Jakup poizmakao, Ramo se smješkao i poluglasno govorio, više za sebe, da zakajmači dušu:

-E, moj Jakupčiću, znao sam ja da ćeš naići na mala vrata i da ću ti kad-tad vratiti za sve ono što sam kod tebe prazna stomaka nadničio. Lubinu si moju grizao, ali više nećeš. Ti misliš da je Ramo fukara i budala, pa da se sa njim sprdaš kako hoćeš. E, nećeš, Jakupčiću, Božija ti je vjera.

Uveče je Jakup svojoj Muhri ispričao sve šta je i kako je , te da se po selu priča kako oni za mobe loše ručkove spremaju, te se tako sramote po selu, pa zbog toga ni mobe nisu kakve trebaju biti.

-A ko to , dina ti, kaže,- upita Muhra Jakupa.

-A ko da kaže, Ramo kaže, te još kaže ako neće biti baklava za ručak od njegove mobe nema ništa, a ti znaš kako on dobro kopa.

-E pusti Ramovu priču, života ti. Ti dobro znaš da Rama niko nije mogao da najede, pa ni mi. Niko Rama ne sluša šta priča. Nek se najede kod svoje kuće.

-Neće Ramo da kopa sebi, nego nama. Ja sam za to da mu dokažemo da nije u pravu. Obećao sam baklavu za mobu i ima da spremiš punu puncatu tepsiju baklava, da se moba ibreti i da se priča kako je kod Jakupa za mobu i velika baklava pojedena, kakva se u selu ne pamti. Nije ova kuća ostala na mrzna. Ona tepsija demirlija se odavno ni pred koga puna nije prinosila. Sutra je vrijeme da je napuniš baklavama punu puncihatu.

Složi se brzo Muhra i to Jakupa obradova. Ramo je po selu već pronio priču kako je Jakup sutra i baklavu pripremio za mobu, što mnoge začudi, pa se odlučiše da sutra pođu i oni koji su znali za Jakupove loše ručkove, ali su lukavo šutjeli i nisu na takve mobe ni išli.

Okupi se sutradan silna moba kod Jakupa. Ramo je već udario uz njivu, a za njim i ostali. Razliježe se pjesma: “Meha majka luda oženila…” , a diže se i prašina za kopačima. Jakupu se ispuni duša radošću, jer još nije bio ni izišao iz kuće, a moba mu udarila uz njivu. Čim je čuo pjesmu znao je da Ramo vodi kopače, a kad on krene naprijed, uradi se duplo više posla, nego kad to čine drugi. Kamo sreće da Ramo zna i da kosi, ali siromaha niko nije imao da nauči. Da je znao da kosi, kosci bi pocrkali ispred njega ili za njim, svejedno.

Ramo je žestoko kopao i vukao dobro kopače za sobom, ali je cijelo vrijeme razmišljao, kako da se pošteno osveti Jakupu za one ranije nikakve ručkove. Najvolio bi da ga obruka pred svima, jer ako ga ne obruka, Jakup će se hvaliti preko devet sela, a ispašće kako Ramo nije u pravu. A onda će se navrsti Ramu stalno za sve, i kada su mobe, i kada nisu, pa će Ramu taj ručak na nos izlaziti i na graške znoja, a bogme i kroz grbaču, i svaku koščicu i mišicu. Znao je to Ramo dobro, ali nije znao kako da naudi Jakupu. Pomislio je da ga je Jakup, možda, slagao za baklavu. Možda jeste, a možda i nije. Sjetio se je nečega i sam se sa sobom grohotom nasmijao. Ispravio se, digao motiku visoko iznad glave, podvrisnuo, a onda jače, dublje i brže udario, da se oko njega sve prašina dizala. Kopači stali, pa ga gledaju.

-Šta mu bi, upita Sinan Demiragin.

-Uzeo brda, šta bi drugo, reče Mujo Gološ i zavrti rukom pokraj glave, i svi se nasmijaše, ali ih Ramo nije čuo.

-Eeeeeeeeeh Raaaaamkooooo , podvrisnu Salko Gološ iz glasa, pa i on udari za njim, a udariše žestoko i ostali, da se prašina dizala, a narod iz Crešanja izišao ispred kuća i ibreti se.

Kako je vrijeme više odmicalo, a Sunce pržilo kopačke grbače, Ramo je postajao sve nestrpljiviji i stalno se pitao, kad će ručak? U toj nestrpljivosti je postajao sve gladniji da mu se činilo da mu se stomak za kičmu zalijepio i da u svom turobnom životu nikada nije bio tako gladan. Kopao je i grabio naprijed, ali je pjesma utihla i Ramo se snebivao što da radi. Nije imao nikakvog posebnog rješenja. Kako je vrijeme odmicalo, Ramo bi se ponekad uspravio tek toliko, da se okrene i pogleda ima li Muhre sa ručkom,a nje nema, pa nema. Već je odavno ljudska sijenka bila duža od tri stope. I kad su se najmanje nadali, pojaviše se i Muhra i Jakup. Muhra se razmahala pa čas dimije baca u lijevu, a čas u desnu stranu. Kopači se obradovaše, a posebno Ramo. Požuriše, te završiše red koji su bili započeli.

Jakup se taj dan više vrtio oko Muhre, nego oko kopača. Bilo mu je stalo da ručak bude obiman i ukusan i da se jednom i njegovi loši ručkovi prepričaju. Ukusan će sigurno biti čim je toliko zakasnio. Dvanaest kopača nije šala, ali su svi nekako sjeli oko jednog ćaseta i svi mogli da zahvate kašikom. I ručak je bio stvarno dobar i obilan, od pasulja, sarme, birijana, pite…pa sve do baklave puna tepsija demirlija, a bilo je i slatkoga i kiseloga mlijeka, kajmaka i sira i paprika sa pogačom. Nije se znalo šta ljepše miriše. I moba je bila žestoka, po nešto bi od hrane i ostalo, ali je Ramo praznio i ćasad i tanjire. Svi su se najeli i čekali da Ramo isprazni i zadnji tanjir, pa da se prinese baklava. Jakup je namjerno cijelo vrijeme držao tepsiju sa baklavom u rukama, samo da na kraju sve iznenadi. Kada su svo prazno posuđe sklonili, Jakup spusti tepsiju demirliju, te skloni bošču sa nje, ukaza se baklava, žuta kao vosak.

-Ha, mašallah, kao mjesec uštap, reče Avdo Kuč.

-He, Muhro, svakad ovakvu baklavu spremala i svakad svega imala, reče Amir Mujović, pa se poprimače.

-Amin Bože, i vi da imate, bujrum, bujrum, nemojte biti srameć, hranite se kao da je kod svoje kuće, reče Muhra, izbaci prsa, zateže vrat i zabaci glavu, pa se pojordami onako kako malo koja žena u selu zna.

Ramo razdrelji oči, ali se ne dade zbuniti. Neki se počeše oblizivati, ali niko ne poče jesti.

Dete, ljudi. Neka Ramo prvi počne, vidite da su mu oči halovne. Htjede ga osramotiti Jakup, pred svima, a i tako će najlakše prigovoriti i drugima da ne pojedu sve, već nešto i Jakupu ostave.

-Ovdje i nema više, nego da samo ja počnem,- presrete Ramo Jakupa iz ubaha, bez ni te, ni ove.

-Kako nema kad je puna tepsija, vidiš li , ako koza laže, rog ne laže. To sve ne može pojesti dvadeset ljudi.

-Može, može, i jedan čovjek, -veli Ramo vrlo ozbiljno.

-Ja sam sa Jakupove strane,- veli Sinan.

-I ja sam,- reče Bećo Salković,- a ti, Ramo, pričaš u vjetar. Nema od toga ništa. Ne možemo je pojesti svi zajedno, a kamo li ti sam.

-Svi smo brate sa Jakupove strane,- reče Derviš Gegić.

-Nemoj tako, Derviše,- pobuni se Mujo Gološ,- nismo baš svi. Eto, ja sam sa Ramove strane, i ako će te vi halaliti vaše hise i ja ću svoje, ali se u nešto kladiti moramo. Eto, ako Ramo ne pojede sad tu tepsiju baklava, i ja i on ćemo doći jedan dan žnjeti kod Jakupa, pa kud puklo-da puklo, a Ramovo je da od Vas traži šta to hoće za opkladu.

Muji nije bilo sve jedno ko će izgubiti. Ni sam nije vjerovao da Ramo može pojesti tako veliku tepsiju baklava, ali je uvijek volio da zametne kavgu, pa da se poslije izmakne i smije se na tuđi račun. On je svakako na dobitku, a za žnjetvu će, ako izgubi, poslati jedno od svoje djece, važno je da se neki cirkus dogodi, a bolja se prilika nije odavno pružila.

-De, ljudi, ne cirkuzajte, reče Rizvan Hadrović, i krenu da kašikom uzme baklavu, plašeći se, da bi se moglo dogoditi da baklave ni ne proba, ali ga Mujo dočeka rukom.

-Vala, Rizvane, sačekaj malo, da čujemo, šta na sve ovo kažu Jakup i Ramo. Ja moje hise halaljujem, a i ako se opklade, vi ste svi sa Jakupove strane, a to znači da će baklave svakako ostati za sve nas. Velika je ovo i silna tepsija i vi ste u pravu, ali, ja eto hoću da stanem uz Rama, jer mi je dobar dost, i ne bih da ga izdam ni kad je u nevolji . Ako treba, i bez opklade ću mu moje hise halaliti.

-He, Mujo, svijetlio ti obraz, ljudina si nema šta,- dočeka ga Ramo.

-De, ne podmašuj čovjeka da danas crkne na sred moje njive,- reče Jakup Škrijelj,- nego, hajte vi ljudi, bujrum, a bujrum i ti Ramo, nemoj da te Mujo podmašuje, za toliko si pametan, nisi hadžamija.

-Pametan ja, nepametan, skini tu tvoju kožnu bundu, i daj da je Mujo pridrži. Neka ta bunda bude za opkladu, i još da ti kažem i to, da ukoliko pojedem sam ovu tepsiju baklava, da poslije ručka svako ode svojoj kući, pa ovo što je ostalo, platiš da ti se okopa, a ukoliko ne pojedem sam ovu tepsiju baklava, ja prihvatam da ti drugo okopavanje kukuruza sam samcat uradim.

E, sad je kobajagi i Mujo prešao sa Jakupove strane, a ne može da sjedi mirno od nestrpljenja, već se čas prebaci na lijevu, a čas na desnu nogu. I kapu je skinuo, ali mu cijelo vrijeme visi u zraku, u ruci. Nikako ruke ne spušta, niti trepće, niti usta zatvara. Odjednom baci kapu o ledinu, pa reče:

-Slušaj, Ramo, ja sam se šalio. Jesam ja sa tvoje strane, ali nisam za to da se kladiš, ako misliš ozbiljno, a ako si se šalio, onda je to nešto drugo.Pa vidiš li, Božiji čovječe, kolika je tepsija, i da ima baklave za cijelo selo. Da si aždaha, puno je, a ne čovjek. Nije tvoj stomak kupusna kaca, pa da možeš da trpaš i gaziš odozgo koliko hoćeš. Okani se ćorava posla. Previše si halovan. Gladne oči se najčešće najedu prije vremena, a tebi su oči gladne, koliko ja vidim.

-Kad je kod Jakupa bilo baklave za cijelo selo, jadan ne bio? Ako je ima za cijelo selo, a onda bujrum neka se Jakup kladi, a ja ostajem pri onome što sam rekao.Svi me vi dobro znate.Ja kad obećam nešto,onda ću to i ispuniti.Eto, ako ne pojedem svu baklavu, lajaću sve do kuće.

Ovo bi milo Jakupu kad ču.Činilo mu se da mu na svijetu niko ništa nije tako obećao, a i to će biti pravi način da se osveti Ramu za sav potprt što sa njim tjera današnji dan.

-Hohohoooooo, čuste li vi ljudi šta Ramo reče,- upita, Bećo Salković.

-E, Vala čusmo i te jade,- reče Bido Hadrović,- riješio je da plaši narod usput, a mogao bi nekoga i da ugrize, a prije i da po prknu dobije.

-Dobro, reče Jakup, obećavaš da ćeš pokupiti svu moju ljetinu.

-Obećavam, tvrda mi je vjera.

-Obećavaš li da ćeš lajati sve do kuće?

-Lajaću, i to tako žestoko, da me cijelo selo čuje,ali dobijem li opkladu, hoću i da se moba poslije ručka rasturi, jer ja prvi poslije ovolike tepsije baklava ne bih kopao kukuruze,mada, ako treba, ni to nije greda, ali, opklada je opklada. A ti ako si junak, skini tu tvoju kožnu bundu i daj Muji nek je pridrži, dok ja završim sa baklavom,- podsmijavao mu se Ramo . -I još nešto da ti kažem, -poješću i ovo ćase kisela mlijeka sa baklavom, pa onda da rahat tvoja hanuma vrati prazne sudove kući.

-E Božija ti je vjera, Ramo, ja ću bundu dati, ali i ti ćeš morati ispuniti svoje obaveze ne pojedeš li baklave,a i lajaćeš mi do kuće. Mahsuz ću ja izići na brežak da te slušam. Čuli ste ljudi Rama, šta je rekao, i šta je obećao,a čuli ste šta od mene traži, svjedoci ste nam. Ja svoje obaveze ispunjavam. Evo bunde, bujrum, Mujo, pridrži je, a pojede li Ramo svu baklavu, bujrum, neka ide svako svojoj kući.

-De, ne cirkuzite, reče potiho Muhra, ali je niko ne posluša, pa ispade kao da priča sama sa sobom.

-Ramo, imaš priliku da odustaneš, jer još nismo presjekli, reče Mujo.Pusti lakrdiju kraju. Hajde da svi uzmemo po jednu baklavu, pa na kopanje. Predlažem ti da ja vratim Jakupu ovu bundu. Nemoj da džaba pokušavaš, pa da poslije sa tobom narod tjera cirkus. Šta ti to treba? Eto, shvatićemo to kao šalu i nikom ništa. Evo i Jakup pristaje na to, a i ovi se ljudi slažu. Nego, da ja Jakupu vratim ovu bundu, pa da završimo sa ručkom kako je Bog ostavio.

-Slažemo se,- skoro povikaše svi kopači uglas.

-Ja se ljudi ne slažem, reče Jakup. Ko je ovdje izazvan, Ramo ili ja. Ja što pljunem to više ne ližem, neka je Ramu dobro jasno. Nego, ljudi, halalite baklavu, tako je sad ispalo i šta se tu može. Ostaće nje dosta opet za sve nas, ja vam jamčim, vidite li kolika je tepsija. Zinula Ramu halovnica i oči ogladnjele, a stomak mali, ostaće za sve nas, hič se ne bojte.

-Još i tu tvoju šubaru da mi daš sa glave,- reče Ramo.

-E, Boga mi, Ramo, ne može. Trebao si se ranije popišmaniti, a sad ako si pišman, gubiš opkladu i ništa drugo.

-Ti, Ramo, kako si krenuo, hoćeš Jakupa da svučeš gola, nemoj, moj sinko, sramota je,- smijao se grohotom Bećo.

Jakupu bi drago što Ramo traži i kapu, jer još više shvati njegovu nesigurnost, a i kopači počeše u sve da sumnjaju, jer im je šubara postala Ramov izgovor da se izvuče iz svega u što je upao. I njima poče biti nezgodno. Svidjelo im se ono da se dobro naručaju, pa da idu kući, ali su bili čvrsto uvjereni da od toga nema ništa. Ali zaplet koji je nastajao postajao im je sve interesantniji. Uostalom, što se više sve odugovlačilo, vrijeme je prolazilo, a kopačima je to odgovaralo. Bolje i cirkuziti, nego kopati.

-Slušaj, Ramo, daj ovamo ruku, a daj i ti, Jakupe, da presiječemo i da vidimo taj seir. Pustite sad kapu. Evo, Ramo, ja ti kupujem kapu da biraš u sred Pazara. Jeli pošteno? Jakup pruži ruku, a Ramo pogleda još jednom tepsiju, pa i on pruži ruku. Sinan Ujkanović ih uze za ruke, pa viknu:

-Sječite kopači da vidimo današnji seir. Ovako nešto nije bilo dugoga vakta i zemana.

Kopači skočiše te presjekoše, pa se svi malo poizmakoše od tepsije te napraviše lijep krug i još ljepši pregled da mogu da seire do mile volje.

Ramo se pripodiže, nakolenči, odloži kašiku, te ponovo popusti učkur od gaća. Nastala je tišina. Sve su oči bile uprte u Rama. Ramo uze kašiku, te još jednom prouči bismille naglas da ga svi čuju. Shvatiše kopači ozbiljnost, ali svi zavrtješe glavom. Ramo zahvati kašikom krišku baklave, kako je prinije ustima, tako je i proguta nesažvakanu. Ode baklava niz grlo kao kačamak, a za njom druga, treća…Bila je potpuna tišina. Kopači su pratili Ramovu kašiku ko da im je za gledencad zavezana nekakvom niti, pa se oči kreću kao da su u lutkarskom pozoroštu. Kao da im je Ramo zavezao sva gledencad za kašiku i sad sa njima šeta gore- dolje kako on sam hoće. Jedino je Jakup ponekad bacao pogled na svoju bundu, ali to drugi nisu vidjeli. Kad je Ramo slistio pola tepsije baklava, ljudi počeše da se guraju laktovima, te još jače upiru poglede, da su se skoro Ramu unijeli u lice, pa mu smetaju.

-Izmaknite se malo ljudi, zar ne vidite da smetate čovjeku, za Boga miloga!

Mujovo upozorenje kao da ih uplaši, i svi se trgoše nazad kao pod komandu, ali su im oči i dalje ostale vezane za Ramovu kašiku. Na trenutak Ramo spusti kašiku i svi se uplašiše da je sa njim gotovo, ali on uze ćase sa mlijekom te ga nadignu.Popi skoro pola ćaseta mlijeka.Kako podiže ćase, tako kopači podižu glavu za njim, pa bi rekao da i oni piju nešto nevidljivo. Odavno mu tako mlijeko nije prijalo, a vala ni baklava, niti je u životu više baklave imao da pojede. I dok su svi drugi buljili ponovo u kašiku i u Ramova usta, Ramo je u sebi brojao:-trideset i devet, četrdeset,četrdeset i jedna…

Tepsija je sve postajala praznija i baklava nije ostala ni četvrtina tepsije. Sad su se svi nakoljenčili, pognuli se i uprli prema Ramu, a rukama se oslonili na zemlju, i jasno se primjećivalo da ga svi šutke očima i zgrčenim licima bodre. Sinan ne izdrža nego viknu:

-Hajde, Ramko, junačino, besa ti je tvrda, imaš od mene dvije kape. Možeš ti to, vidim ja. Hajde, sokole, nema još puno.

-Hajde, dabogda ti pristalo, znao sam ja da ti možeš,- kočoperio se Mujo.

-Hajde, hajde, podržaše ga svi osim Jakupa i Muhre, koja se ni u šta nije ni miješala, osim što je žalila što tepsija nije još veća, i što baklave nisu još deblje, a i slađe, pa da Ramo crkne prije vremena, i za sva vremena.

Znao je Ramo da je njima žao i šećera i brašna, a pogotovu masla. Znao je da će to mlijeko sve lako razbiti. Primakao se sasvim kraju tepsije i brojao: četrdest i šest, četrdeset i sedam, četrdeset i osam. Vidio je da su ostale samo još dvije. On ponovo spusti kašiku, uze ćase sa mlijekom, podiže ga i nagnu, i veoma brzo iskapi, baci ćase na njivu, skloni kašiku, te one dvije zadnje baklave uze rukom, složi jednu na drugu, pa zaguma obje. Kopači vidješe da je tepsija prazna, ali, hoće li Ramo progutati još te dvije baklave, a hoće, čim ih je tako fino složio. Ramo ih sažvaka par puta, pa proguta, nasmija se cinično i pogleda u Jakupa, te poče da liže prste.

-Da nisi Jakupaginice ostavila kakvu manju tepsiju baklava za vas, da doneseš, taman bi mi još to bilo.

Kopači su prasnuli u smijeh, a Sinan i Mujo skočiše, te digoše Rama na ruke. Sad skočiše svi kopači da ga grle i ljube. Šala nije tepsija od 50 baklava, da im je iko pričao, a da ne vide svojim očima, ne bi vjerovali. Kad ga spustiše, Ramo okrenu Muji leđa, a Mujo mu prigrnu Jakupovu kožnu bundu. Ramu je ljepše stajala, jer je bio prav kao svijeća, a i bio mnogo širi u ramenima od Jakupa. Uze Ramo i motiku te baci preko ramena, halali se sa Jakupom, koji je imao crno lice, crnje od svakog Ciganina, a usne mu drhtavo-modre i jedva otpozdravi. Da je u sve vjerovao, ali nije vjerovao da će ga moba napustiti poslije ručka bez obzira na opkladu. Krenu Ramo uz put prema svojoj kući, a za njim i ostali. Ramo je bio grlat i lijepo je pjevao.Zavede pjesmu “Trepetljika trepetala”, a za njim i ostali. Izlazili su mještani Škrijelja da vide ko to tako lijepo pjeva i čudili se da su tako rano okopali sve Jakupove kukuruze.

-Je li to tako bio dobar ručak kod Jakupa,- upita Mula Fazlija Halilović ?

-Jeste, brate, i baklava,ali samo za Rama,- reče Mujo.

-Baklavica, efendija,- reče Ramo i grohotom se nasmija, a za njim i ostali, pa ponovo svi zapjevaše i odoše kroz selo.

Sutradan se ču kako su kopači Jakupa prozvali Jakup Baklavica, a sa Ramom se niko nikada ni u što više nije smio kladiti.