Zemlja

Čovjek stvoren od zemlje mora zemlji da se vrati. Neki stranac je prošao kroz Aliveroviće, davno. Na planini imenom Ninaja, kraj šuplje smrče, iskopao je zemunicu – ne mnogo veću od groba. Natruhla smrča mu služila kao odžak. Ložio je vatru zimi, a seljani su slutili, da je to odmetnik koji je ubio nekoga, u daljini i pobjegao od krvi. Nije niko s njim riječ prozborio; samo su mu, kad stignu veliki mrazevi, po djeci slali hljeba, suha mesa i soli. Djeca su spuštala zavežljaje ispred zemunice i odlazila. Zarastao u bradu, stranac nikome nije riječ rekao. Tako pričaju. Jednom se zarušila zemunica i stranac je ostao u zemlji zatrpan. To se saznalo tek u zimu, kad više nije izlazio dim iz satruhle smrče, djeca su javila o tome – ona djeca koja su mu ostavljala hljeb ispred zemunice. Kažu, po snijegu nije bilo tragova, a zemlja je udubljena ostala, srušila se na pleća stranca o kome se nije znalo ništa sem da je stigao odnekud i da ne želi da ode. Došli su seljani, ali riješiše da ne vade stranca jer ne znaju koje je vjere i u kojem bi ga groblju zakopali. Neko reče da mu neće ni nišan postavljati, jer ne znaju ni kako se zove. Neko predloži da se na natruhloj smrči nožem ureže riječ stranac, da bi se znalo da čovjek leži u zemlji, ali seljani nisu pismeni bili. Kad neko reče da dovedu nekog pismenog, da ostavi zapis o strancu, drugi reče da to ne vrijedi jer će ionako smrča uskoro pasti i istruhnuti. Pa tako, ostaviše stranca da leži u zemlji bez nišana, bez oznake, bez imena. Leži stranac, kao što leže svi mrtvi, ali on više nije stranac, jer čovjek, stvoren od zemlje, mora zemlji da se vrati.