Share This Article
U nekom ratu stigne odnekud neka vojska što je nekud krenula protiv nekog. Priča kaže, da je vojska zastala tu pokraj Ibar vode. Svu noć vatre kraj vode, a odliježu defovi niz dolinu.
Uzeše, sa kućnoga praga, tek oženjenog Nagiba.
Ode vojska, uz ritam defova, i Nagib ode za vojskom u daljinu, a nevjesta mu osta na ognjištu.
I još joj je Nagib rekao pred rodbinom i komšijama: “Ako čuješ riječ o mojoj smrti – udaj se onoga časa; a ostaneš li na ognjištu – čuvaj mi obraz.”
Prođoše godine i godine, a od Nagiba ni traga ni glasa. Pomenule bi ga komšije kraj vatre, na livadi, na posijelima, ili kad pričaju o ratovima davnim i ratu koji buktaše tada, u vrijeme Nagibovo.
Proticao Ibar, a nosila mu voda salove i suze nevjeste Nagibove koja stalno moljaše za život svoga muža.
Kako godine padahu na lice nevjeste, u sehari se slagahu košulje i čarape sašivene za Nagiba. I sve je zborila kad dođe Nagib, a nikad ako dođe.
Koliko je prošlo godina ne znamo, i o tome ne zbori priča, no znamo da je Nagib, jednog dana, krenuo iz pustinje i da je išao godinu do neke zemlje u kojoj sijevne u narodu poneka riječ koju bi razabrao.
I nekakav starac uze Nagiba na imanje da mu pomogne snoplje da povežu.
“Platiću te obilno”, reče starac i Nagib osta na njegovom imanju heftu dana, pa kad poradi poljske poslove, zatraži od starca da mu plati koliko je rukama, ispucalim, zaradio.
“Sabur! Samo sabur! Strpi se!”, viknu starac.
“Prisabrio sam starče, ali te molim da mi platiš što je moje”, reče Nagib.
“Plaćam ti dijete. Prisabri, nauči šta je sabur. Strpi se! Platio sam ti. Šta ćeš više od toga”, reče starac.
Nagib ne htjede da digne na starca svoje ruke umorne od toliko krvi, nego se uputi, po sentu, ka svojoj zemlji i svojoj kući.
Priča kaže da je stigao na Ibar vodu onim putem kuda, davno, prođoše svatovi na konjima i dovedoše mu nevjestu u kuću.
Bijaše noć, kaže priča.
Priđe Nagib svojoj kući i ugleda, kroz prozor, ženu svoju; poznade je, a minule tolike godine. Pod fenjerom, sjedi, a na krilo joj glavu spustio kršan mladić.
Pomodre Nagibu ona vena što preko korijena nosa i preko čela prolazi.
Podiže Nagib pušku i ubi mladića pa otrča u šumu iznad kuće da vidi hoće li još ko izaći iz kuće i šta će biti – koliko li se na njegovom ognjištu nakotilo djece od kurvaluka, kopkaše ga. Pomisli načas i da ode nekud, u svijet, ali ga zadrža vriska njegove žene i poče da smišlja kako da je raspori, da joj presudi u kući ili da je vodi u planinu i ostavi je – kuju nevjernu – zvjerima, privezanu za drvo.
Dotrčase ljudi pred kuću.
“Puče l to puška kod vas u ovo nevrijeme? Šta bi?” upitaše.
“Izgubih jedinca moga – nikad oca Nagiba vidio nije”, reče, kroz suze, žena Nagibova.
A Nagib, skriven u granju poviše kuće, zari lice u dlanove. Činilo mu se da ga, kroz granje, odnekud, gleda onaj starac kome je, u dalekoj zemlji, služio, za jednu riječ.