Bunar

Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se – bistra, široka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, širok i blag, povijao ih tu nad vodom, među njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strašno u pustoj noći i tim travama, ono isto dijete koje se Džimširu i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa šipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod šipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skočio pravo Džimširu na prsa da ga poplavi, u toj noći punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet – bijel. On je stigao da čuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oči – strašne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore – i skočio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio ženinu bijelu košulju, crnu glavu ženinu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u ćošku, šaren ženin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na dušeku, očiju širom otvorenih, jednako išao pravo na njega, i da nije vidio tu ženinu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi izglasa, od te strašne vode i djeteta u njoj, a ovako stišao se, držao se rukama za čelo, slušao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.

Sjedio je skrštenih nogu, glave oborene i teške, i sad, u tišini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da čuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud između prstiju, bježe, i više ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do čega Džimširu više nije bilo – ni do kuće, ni do trgovine, ni do te crne ženine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece – jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na tra­vu, ona je tu, valovita, omeđena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet – bijel.

Leži ta voda negdje pod zemljom, a gdje – to se Džimšir pitao stalno od kad mu se počela da javlja, ovako u snu, i od tada on nema mira, ni pameti, niti zna za kuću i za ženu, zna samo za svoju karavanu, žednu, umornu, koja stalno gazi kroz suhu Pešter, i kojoj se on vezao za rep još onda kad je bio momčetom. Išao je on tako za konjima, mrtvim od žeđi, po cio dan ljetni – žedan i sam, i svi bi, i on, Džimšir, i ti konji pred njim, plazili suhe, krvave jezike, kroz cijelo Ugljansko i Melajsko polje. I zna za tu vodu što je gleda u snu, negdje pod zemljom u suhim poljima, niz koja ga stalno vuče karavana.

Jednom je, tako, za karavanom, noćio u suhom Melajskom polju, u tvrdoj travi, pod divizmom, i noću čuo pod zemljom vodu, kako klokoće, javlja mu se jasno: evo me, tu, duboko dolje ispod ove suše – ili je to bio sam san jedan. Od tada ga ti snovi stalno muče i stalno vodi jedna misao: da kopa zemlju, da vodu traži, dok ne umre. Našao je vještake, dao im pare, prošli oni svud Melajskim poljem, gledali zemlju, mrvili je prstima, kidali travke i žvakali, i najzad rekli: sve je uzalud, nema vode tu nigdje, ne traži je.

A vode su u snu stalno dolazile, i u njima to golo dijete, i taj cvijet – bijel, plašile ga svojim talasima, velikim, koji su išli pravo na njega, na njegova prsa, da ga potope.

Išao je od tada kao sjenka – zanesen tom vodom.

Njegova snaga počela je da kopni od tog stalnog suhog lutanja sa karavanom kroz ta duga polja – Ugljansko polje i Melajsko polje, i od tih stalnih snova o vodama, i danju i noću, čim glavu spusti na jastuk, na torbu, na travu.

Nije vjerovao vještacima.

Ni svome bratu, koji mu se smijao i bojao se da on ne poludi od tih snova i te karavane, žedne, pred njim, niz polje. Ležao bi tako nasred trave, s uhom privijenim uz suhu zemlju, i slušao – ali se voda nigdje nije čula, do ono jednom, kad je ležao pod divdzmom, noću, s mjesecom gore na vrhu neba, s karavanom privezanom za plot. On je razmišljao: voda bi se tu morala naći, duboko, pod zemljom, jer cio ovaj kraj pešterski nema nijedne tekuće vode, do izvor pokoji, i to malen, iz kamena, koji ljeti ispije sunce, isuše vjetrovi. Pobjegnu tada odatle ptice, i na suh pijesak, ispečen suncem, popadaju mrtvi leptirovi. Karavana tu ipak zastane, kraj suha izvora, i dvori – oči konjske gledaju suho, gubice dotiču suhu ploču, znojava, tijela od nešta zadrhte, osjete studen od vruće žeđi, od znoja izgube snagu sasvim, u tim poljima. Da je mogao, on bi nekud pobjegao, iz tih polja, u kraj drugi, vodan, zajedno s bratom i djecom, da ne gleda ta mučenja konjska, na tim golim suhim ledinama, da svemu tome jednom kaže: idi, bijedo. Ali ne može, jer ne daju mu ti snovi o vodi, i odluka što ga svega ščepa, za gušu, za prsa, za živac svaki – da traži vodu u tim poljima, da kopa zemlju, duboko, dok ne umre. Nađe li je – on će biti srećan: karavana više neće žednjeti, ni on, ni putnik, ni ptica.

Od tada ga snovi hvataju sve češće.

Tako, u snu, najednom, nasred polja izraste žena, pravo iz zemlje, bijela sva, visoka, diže se gore i sve je tanja, i dok je on začuđen gleda, ona se obrete sva u vodu, u bistar mlaz vode, pjenušav, visok, koji poslije otiče poljem, niz divlje trave, pod suncem. Stane karavana pa pije tu vodu, i on je pije, i pije je ptica, i vuk. Da poludi. I on i oni kojima to priča.

Osvanuo je tako sjedeći, kraj ženine glave na jastuku, i glava dječijih, gledajući u sanduk i slušajući kako dolje u izbi zoblju konji. Cijelo vrijeme on je razmišljao gdje da kopa zemlju i traži vodu, koliko duboko i kojim parama, jer pare su bile sve u brata. On ustade i pođe k njemu, u drugu sobu, da mu ispriča šta je naumio i da se isvađa sa svojim bratom, koji je bio škrt na pari. Prolazeći uskim hodnikom, koji je dijelio dvije sobe, i iz kojega se, kroz otvoren prozor, mogao da vidi cio Novi Pazar, on ču kako dolje šumi voda, kraj vodenice, i još jednom se zareče u sebi da neće bratu popustiti, nego će još danas kopati zemlju, tražiće vodu. Njegov brat Sejdul još je spavao. Otvarajući lijeno oči, koje su svu noć gledale u pare, i tarući ih blijedim prstima, koji su svu noć te pare brojili, on odmah pomisli da će i sad Džimšir da mu priča svoje lude snove, i jutros htjede da ga otjera. Ali on ne poče jutros o snovima, nego o novcu, i priča ispade tako strašna, da Sejdul skoči pravo na noge i zagleda se bratu u lice kao da hoće da ga oplače, jer je poludio. Džimšir je stajao sasvim mirno, zagledan tamo, preko brata, u ono dijete i onu vodu, i u vodi silnu travuljinu, i odluči da ne popusti, ma koliko Sejdul kukao za novcem. To što je Džimšir rekao bratu, značilo je propast trgovini koju su dotada zajedno vodili – stariji Sejdul držao dućan, a mlađi Džimšir išao s konjima, vodio kroz Pešter karavanu, dvaput u nedjelji, otud i odovud, i uvijek žednu.

Iako mlađi, Džimšir je od brata izgledao stariji – hodio je tromo, korakom odnekud uvijek jednakim, gledao u zemlju i preda se i onda kad hodi tu po gradu, jer se naučio tako za konjima. Brljao se rijetko, i to samo onda kad ga, tako ponekad, natjera žena – da takav, čupav kao jarac, ne izlazi na pazarski sokak, među svijet i prijatelje.

Jutros je pred bratom stajao čupav, i njemu ga od srca dođe žao, gledajući ga tako jadna, i sada, eto bez pameti. I malo, pa se sva kuća dade u kuknjavu, jer će se braća dijeliti, i jer karavana, i Džimšir za njom, više neće gaziti kroz Pešter niti sa Bihorom trgovati. Žena Džimširova bila je najgora. Udata za njega prije deset godina, ona je bila željena svoga muža, jer zbog toga njegova lutanja ona je rijetko bivala sa njim – onda samo kad se vrati s puta, kaljav i umoran, i uvijek čupav, da prenoći samo i rijetko dani, nemajući vremena ni toliko da se ispava i račune svidi. Ona mu je zborila da će pobjeći i da će mu kuću ostaviti, i djecu, jer je ovako kao i bez muža, a jutros se na to i zaklela, kroz plač i vrisak, ako se samo odvoji od brata i zakopa gore u ta suha polja, gdje će izgubiti sve što ima, imanje svoje i svoj život, da najzad gladan pođe po svijetu, i on i djeca mu.

A on je vidio samo vodu, i samo mokru travuljinu, i nad njom cvijet – bijel. I samo je jednu riječ rekao, i to bratu: da se podijele ako ne da pare.

Tri je dana kuća Sejdulova bila tužna kao da je iz nje ispraćen mrtvac. Bio je tužan i sam Džimšir, i ni s kim nije govorio, do sa svojom djecom, držao ih je stalno na koljenu i pričao im o Duridanu, a pri tome mislio na vodu, veliku, negdje pod zemljom, gore u suhom Melajskom polju, kud provodi žednu karavanu. Od nje mu je ostala samo polovina, od karavane; petoro konja, i prazni sanduci, i džepovi puni para.

Za njim je kroz grad trčala žena onda kad je kupio ljude da mu u polju kopaju bunar, i da je samo po nečem smjela, ona bi glasno zapomagala da se ljudi ne primaju posla, jer njen je muž sasvim poludio, ali je očaj ipak odavala mahanjem ruku i čupanjem ruha, javno, na čaršiji, pred tolikim svijetom. Oni što su čuli koliko plaća, i šta će imati da se radi ostali su na mjestu kao ukopani, i samo svoje bečili oči, od čuda dvostruka, jedno zbog nadnice koja je velika, a drugo zbog posla koji je lud. Gledajući ga i slušajući, onako čupava i zanesena, tu pod jablanom, na čaršiji, mnogi su mu u sebi otpjevali pjesmu sa žaljenjem: zbogom, tugo. A Džimšir ih je jednako zvao, i dvostruko digao nadnice, ostavljajući utisak očajan: da moli ljude da se prime posla koji mu se i samom čini mahnit i lud. A kad su se ljudi stali da javljaju da će mu ipak kopati tu zemlju, i to ne zbog toga što će naći vodu, jer u to niko vjerovao nije, nego zbog toga što dobro plaća i što će se u njemu nešto popraviti kad ostane bez para i vidi propast, on je opet, tu nasred čaršije, vidio ono golo dijete, zabodeno tako u vodu, a oko njega mokru travuljinu i cvijet – bijel.

Kuća ga je s kuknjavom ispratila – pred tim radnicima, koji su se smijali, pred lopatama i trnokopima, pred svojim konjima s tovarima hrane – na čijem je čelu, jašući danas prvi put na sedlu, išao Džimšir, mahnit od radosti, kao da za sobom vodi jaz vode. Kroz tupu jeku kopita, i muklo rezanje trnokopa, privezanih za konjske samare, on nije čuo kletvu svoje žene da će otići svojoj braći, i kuću njegovu ostaviti mu do propadne, i pri tome plakala uz zvek željeza na samarima.

Tako je te sušne godine, prije no što će balkanski ratovi, po ljetnjem danu i prašini, Džimšir Tuhovac, iz Novog Pazara, izašao u Pešter da traži vodu, u sušnu polju gdje niko pametan nije držao da ima vode.

Radilici su kopali cijelo ljeto, i cijelo ljeto Džimšir ih plaćao, nimalo tužan što pare troši i što od toga koristi nema, jer još ima i polja i para, i jer se još u snu pojavljuju vode, i oko njih guste travuljine, i nad njima – cvijet – bijel.

Melajsko se polje obrete u džombe. Sve jednu rupu iskopaju – duboku, široku, crnu, pa je opet zagrnu zemljom, i počnu drugu tamo gdje Džimšira odsiječe pamet da bi tu voda morala biti, jer je baš te trave vidio u snu, i baš tako dolinasto mjesto. A trava mnogo, i dolina mnogo, i on po njima hodi izgubljeno, i čini se nigdje neće stati dok ne naniže bunar do bunara, ili ne naiđe na živu vodu, iznenada, kao u snu. Za njim se pomjera i sva ta gungula: radničke staje i kuhinje, i ona mučna dosada ljudi koji rade posao glup, i u kojem ne vide smisla, sem to jedino što primaju nadnice, i to uredno, na vrijeme, svakog petka čim izgrije sunce.

Džimšir je pare davao od srca, i samo da bi se tada osmjehnuo kad ih stavlja radniku na ruku. To bi radnike pomalo zbunilo, jer su zbog nečega vjerovali da para data slatko i veselo, neće nikad otići uzalud, i trunka nade, baš u tu vodu, prosjala bi negdje u dnu duše, i s kopanjem već se ugasila. Postajao im je taj čovjek čudan, i sve čudniji što više blijedi, što čili, polako a stalno, kao da ga jede sama ta zemlja koju kopa. On se nekako saživio s tom zemljom, tako crnom i suhom, on žut sav, lak, ona golema, teška, bez kraja. Leži on po njoj, sjedi, privija uho dolje među trave, ili noću gleda u nebesa, u zvijezde, a u stvari vidi opet zemlju, tu pod leđima, pod travama. Zborio je malo – samo s ljudimakad se pozdravlja, i činilo se da nema ni kad od tog stalnog gledanja u zemlju.

Svako kopanje novog bunara unosilo je u njega radost. A zatrpavanje već iskopanog nije ga mnogo žalostilo. Nikad nije postao očajan, niti mu je posao dojadio. I činilo se upravo tako kao da drugog posla i nema i nikad ga ni imati neće – do to kopanje crne tvrde zemlje, tu pokraj džade karavanske, na čemu će ostati do smrti. Tako su zborili svi tamo na džadi kad bi zastali da vide radove. Ljudi su ga žalili.

A žena njegova, u Novom Pazaru, nije prestala da sanja snove – u kojima joj njen muž Džimšir, lud potpuno i mokar sav, gologlav i bos, i raspasan, izlaza pred oči i ruga joj se što nije otišla svojoj braći. Zanesen traženjem vode po poljima, on je rijetko silazio kod nje, a kad bi sašao, bio je šutljiv i izgubljen, kao da više nikom ne pripada, ni toj ženi ni toj njenoj djeci, do samo gore tim poljima, i tim radnicima što ih kopaju. Sada je bivao još čudniji, i sav je zemljom mirisao i nekim travama teška zadaha, koji bi dugo ostao u kući, u postelji njegovoj i kosi dječijoj. I gledao je samo dolje, u šaren čilim i dječje noge, i vidio samo ono golo dijete, oko njega vode i travuljine, i nad njima cvijet – bijel. U čaršiju nije izlazio, jer bi mu se rugali i smijali – a prijatelji njegovi žalili ga i odvraćali od luda posla, koji će ga dovesti do prosjaka, i njega, i ženu mu, i dje­-cu. Uzeo bi pare i vratio se – da opet sjeda među trave, sve žući, bljeđi, sam i nijem.

Jednom je i Sejdul izašao da vidi šta li mu to brat gore radi. Jašući na konju i vrteći glavom, on je obišao redom sve jame, one otvorene i već zatrpane, i za bratom plakao kao da je mrtav. Vidio je svu njegovu propast. U razmacima, ne rijetkim, svuda tamo gdje je kopana zemlja, crnjeli su se krupni lišajevi, na inače zelenoj ledini, kao da je neko, džinovskim stopama, gazio tuda po tvrdom polju, i još mnogo ima da gazi, i da za sobom ostavlja stope – uvijek suhe.

Prišao je bratu pod slamnu staju, u kojoj je ležao i sjedio, na krevetiću spletenu od pruća, i šutio sa njim dugo. Gledajući u svoju obuću. Džimšir u zemlju. Prvi je gledao u strašnu bijedu koja će mu brata zadesiti, a drugi, Džimšir, ono golo dijete, i one mokre travuljine, i nad njima cvijet – bijel. Nijesu imali ništa da zbore, ništa da jedan drugome požele, sem toliko samo da uzgred vide, ovako šuteći gledajući preda se.

Zborili mnogo nijesu ni prije, sem toliko dok svide račune, a danas nemaju ni tih računa, nego svaki ima svoj posao, jedan da u gradu vodi trgovinu, drugi da ovdje prevrće zemlju.

Ipak mu je Sejdul najzad rekao da mu je posao sav uzaludan, i da je vidio da tu vode nema – zalud troši i sebe i ljude, a on mu kratko odvratio da mu na konju nije stegnut kolan, neka to vidi, preče mu je.

Na tome im se i svršio susret, prvi poslije njihove diobe, i brzo pao u gluh zaborav, kao da se nijesu ni sastajali. Posljedica toga ipak je bilo, i to loših, koje Džimšir, uz svu upornost i nastojanje, nije mogao da otkloni – naime, radnici, videći da u rad koji radi, ne vjeruje ni sam brat Džimširov, i sve to kopanje, dosadno i mučno i onako, postade im sada odvratno, i u njemu oni sami glupi i smiješni, jer čine ono što mudar ne čini – idu za pameću jednoga čovjeka za koga svak veli da je poludio. Neki odmah pukupiše alat i odoše kućama, pošto u petak, po izgrevu sunca, primiše isplatu Džimširovu, uz onaj njegov veseli osmijeh, koji se jedino mogao da vidi tada, u petak, kad radnicima izdaje nadnice. Druge on zadrža – time što im povisi nadnice, i iznajmi nove radnike.

Ova stvar ga – odlazak radnika, nimalo ne zbuni i ne uplaši, jer Džimšir Tuhovac je ovaj posao gledao kao i karavanu – ići će on za njim polagano, korakom jednakim ali stalnim, kao što ide za karavanom, koja nikad nije zastala niti ikad put promijenila otkad joj se on svezao za rep. On se navikao da na kraju puta, koji se ponekad činio beskrajan, osjeti sreću pobjedničku, i dolje u grad, noću ili danju, po zimskom mrazu ili ljetnoj žezi, uplovi sa svojim teškim tovarima, koje je vodila njegova ruka. I sa ovim kopanjem stići će na kraj – tvrdo je u to vjerovao Džimšir, a kraj, taj će biti samo voda, treba joj ići, duboko, pod zemlju.

I Džimšir Tuhovac je išao tim putem, i za njim su stope ostajale: crni, veliki lišajevi uz polje, kao guvna. Strast mu postade to traženje vode, i uživanje neko tiho, onako kao kad čovjek hodi, sam, polako, i zna kud ide ima cilj svoj, i sve mu je bliži. Pri tome on na sve zaboravi, dolje u gradu na ženu i kuću, a prije toga na samog sebe – i zapusti se nekako strašno, sav zakosmati, uzeleni od trava, ucrni od zemlje. Takav je gazio po ledinama, takav ležao u travama – uočljiv samo onda kada stoji, jer je bio sav kao trava, kao zemlja.

Svi su mislili da ti glupi radovi neće trajati dalje od jeseni – srešće se do tada Džimšir s pameću. A on baš tada, u tu jesen, smisli nova i dublja kopanja, i nadnicu nimalo ne smanji, iako su dani bili kraći.

Radove su prekinule jesenje kiše, i Džimšir se, sav kaljav i čupav, vratio u grad s radnicima, naoko ni tužan ni uznemiren, što nije uspio da izvadi vodu. Kao da je na vojni bio – takav je Džimšir izgledao po povratku sa pešterskih polja: zelen i blijed, i mršav, strven brigama i lošim življenjem, ali neveseo nije bio, ni tužan, no nekako upravo onakav kao kad se vraćao s puta sa svojom umornom karavanom – to jest ćutljiv, i nečim zanesen; tom vodom i travom, svom mokrom, nad kojom se dizao cvijet – bijel.

On takav ostade cijele zime.

Ali više niko nije držao da je on ćutljiv i zanesen zbog toga što vodu nije našao, nego što je sad sasvim propao – ostao bez novca.

Bila je ta zima snjegovita.

Planinom se nije putovalo. A s karavanom baš nikako. Pa ipak se Džimšir usudio i jednoga dana pošao s konjima, ali se vratio sav premrzao, slomljen i bolestan, i zatim dugo bolovao sa izgledima kao da se neće više ni dići na svoje noge. I baš tada, dok je bio u vatri, najviše su ga morili snovi – sve neke vode, velike vode, potekle iz svakog njegovog bunara, i sve neke trave, mokre trave, i nad njima cvijet – bijel. Budan opet, on je očima, zabodenim u tavan od šašovaca, gledao sebe i karavanu, tu, pred sobom niz tvrdo polje, i u tom polju on skreće nadesno, ne mnogo, jedva jednu stotinu koraka, i tu na česmama poji karavanu, i voda mu sve teče oko nogu, sve po nekom bijelom kamenju, nad kojim se roje leptirovi.

Brat Sejdul mu je dolazio često, i šutio dugo uz njegov dušek. Pošto bi se nagledao brata, i brat njegov gore šašovaca, on je odlazio. Jednom je ipak pitao Džimšira ne sanja li više o vodama, a on mu nije htio da kaže da će na proljeće opet kopati.

I s prvim proljećnim maglama nad gradom, žut od bolovanja i iscrpljen, Džimšir je opet stao da sakuplja ljude, a žena njegova stala da kuka pred bijedom u koju je vodi muž. I kad bi to išlo, i kad bi to smjela, ona bi onakva – grlata i jaka, stala na čaršiju, odmah kraj jablana, i vriskala bi, zapomagala da što je muško i što nju čuje skoči i uhvati njenoga muža, jer sasvim je skrenuo s uma, prevrće polja i ledine, i kuću svoju hoće dauništi – aman. Ovako, ona se samo jela u sebi, i kukala u šake, i noć cijelu plakala nad djecom, kraj jastuka, na koji joj glava nije padala, ni u dvije noći. Njemu nije smjela ništa da kaže otkad mu je ono kazala lani: da će mu kuću ostaviti, i djecu da će mu ostaviti, i braći otići, pa slagala. Otkad je počeo da računa troškove, i brigu brine otkad će i kako učiniti tolike pare, on je često gledao u njen fes na glavi, opšiven do pola dukatima. Džimšir Tuhovac prodade konja, uštavljene kože i grdan vosak što ga pripade pri diobi s bratom, i ne rasu ženine dukate. Za sada se svršilo sve na tome što ih je Džimšir samo prebrojao i pitao u gradu koja im je cijena. Pred put svoj gore u pešterska polja, on pregleda sve po svojoj kući i više ne nađe ništa vrijedno za što bi se mogla otkinuti para. Ni za čim nije zažalio – jer sve su to bile smrtne stvari, vijeka kratka i ništavna, a vječan je samo put pešterski i karavana koja njima gazi – i vječna će biti ta njegova voda, a ona mu se i sada u snu javlja, i sve neke mokre travuljine, i nad njima cvijet – bijel. Kopanje je počeo uz te magle proljećne, kroz koje Džimšir izađe tajke, tako da ga u gradu niko ne opazi, i ne isprati, do jedino njegova žena svojim kukanjima, sad nešto glasnijim, jer je bila magla.

Na polju pustu, presječenu putem s kraja na kraj, po kojem su rasle prve trave i prvo cvijeće, i čučale magle nedjeljama – desno od puta, više jama zatrpanih lani, izrastoše iz zemlje crne staje, sa dimom gore, i opet se zacrnje prevrnuta zemlja, na ledini što se zelenjela. Kopalo se lijeno, kao iz bijede, i umaralo vrlo brzo, jer niko ne shvaća to što radi, niti u tome vidi kakva smisla.

Liježući po mokroj zemlji, i ostajući dugo s uhom u travi, Džimšir se prokašlja, i slab i onako od zimušnje bolesti, požutje brzo i ucrnje, gore nego lani. Slušajući ga kako kašlje, i gledajući ga kako žuti i crni, radnicimase on, i posao njegov učini tužan i žalostan, i da svim tim sam đavo upravlja.

Sada je mogao svak da vidi da se i život Džimšira Tuhovca, i kesa njegova u njedrima, brzo svode na sve tanju žicu, i da dugo nijedna neće istrajati i čim se prekine samo jedno – prekinuće se i glupi radovi, i ostade o njima samo priča.

Zapadno od polja Melajskoga crne se šume. Na vrhu planine, prema nebu, te šume se čine kao češalj. Tamo su se prvo iščešljale magle, pa niski oblaci tjerani vjetrom, pa najzad počele guste kiše s tamom, tjerajući niz polje putnike kao prutom. Ta kiša potraja cijelu nedjelju, i voda ispuni iskopane jame, prekinu radove. Staje i busare prokapaše, ljudi se nagrčiše oko vatre, nažmirkaše u ljutu dimu. Sa svoga kreveta, ispletena od pruća i dignuta visoko od zemlje, savijen u klupko i umotan u jorgan, Džimšir bi dugo gledao u kišu ne misleći ništa i ne ljuteći se što ta kiša nikako ne prestaje – i tako bi, u stavu sjedećem i sav u jorganu, i zaspao, očiju napola otvorenih – snom zečijim, da je teško bilo pogoditi kada spava a kad je budan. Ustao bi samo kad je obrok – i radnici bi tada vidjeli da on na tom pruću i u tom jorganu spava obučen i obuven, da mu je glava sva začupavila i krv iz lica sasvim pobjegla, pa postao bijel i providan kao džam. Vlaga ozdo i kiša ozgo – jer busara je prokišnjavala, ispiše iz njega svu snagu i zdravlje i načiniše ga pravim bolesnikom, kojem su dani odbrojani. Pa i takav, kroz rosu na travi i kroz maglu, kašljući stalno i kišući, on bi poslije svakoga ručka obišao jame i gledao koliko se u njima napunilo vode. Ono što je Džimširu Tuhovcu, još kod prve kiše palo u oči, bilo je da zemlja nije svud jednaka, da neke jame dobro drže vodu, a neke je sasvim propuštaju, iako se zemlja, kad se okom gleda, činila svuda jednaka i ista.

To ga je zbunilo.

Dugo bi stajao nad tim praznim jamama i razmišljao otkud je to – i sam sebi davao odgovor: tu je zemlja rjeđa, tamo je tvrđa – drugo ništa ne može da bude.

Tamo, preko brda i planina, lomili su se polako oblaci, otvarali bunarevi vedra neba, i kroz njih se probilo sunce. A sutra je osvanuo dan čist, nad poljem koje je bilo sve mokro, bijelim maglama poprskano. Lijeno i bezvoljno radnici su opet stali oko jama, stajali su dugo, grijući se sunca poslije kiša, pod kojima se sa trava dizala para, vruća i slatka. Čekao ih je posao do očaja kaljav, i niko mu nije mogao da priđe. A Džimšir je bio čovjek takav – nikad on nije tjerao radnike da rade onda kad im se ne radi, pa je i sam stajao na suncu, i ostao tu dugo šetajući. Jer na silu ne može se ništa – držao je Džimšir Tuhovac – ni voda naći, ni radnici tjerati, nego u tome treba naći korak, onaj sitni a odlučni korak kojim je išao za karavanom i uvijek stizao kud je htio. Toga dana Džimšir je rekao da kopaju samo suhu jamu, onu što je vodu propuštala, jer on je držao da ta voda pod zemljom mora da ima svoj otok, i htio je da ide za njom. Radnici su samo zgledali i nijedan ne sađe u jamu, jer nešto luđe od ove odluke nijesu mogli zamisliti. Cio dan su sjedili na suncu, sušeći svoja iskisla ruha i pričajući dokone priče – gledajući pokatkad Džimšira kako i sam sjedi uz staju, ni trunke jedne ni ljut ni zabrinut što ne rade, kao da je sve to on predvidio, i da baš tako treba i da bude.

Sutradan je osvanuo petak, i on im rano, u izgrev sunca, kao i uvijek, isplatio nadnice za cijelu nedjelju, tako da je sve to izgledalo kao kakva čudna dječija igra, u kojoj ipak neko propada – on, Džimšir. U toj igri, na tvrdoj ledini, on jedini nije bio priseban – bio je izgubljen i zanesen nečim: tim snovima o vodi, negdje pod zemljom oko koje su grdne travuljine, sve mokre, i nad njima cvijet – bijel.

Od toga drugoga dana poslije kiša radnici su kopali samo u dubini, i grdna zemlja, izvučena gore na travu, zacrvenje se na zelenu polju kao rana. Niko nije znao gdje će se stati, ni gdje započeti nova jama, jer to -činilo se – nije zavisilo ni od čije pameti, do jedino od volje čovjeka kojega sam đavo za ruku vodi i uči ga kako će propasti.

I što su te jame bivale dublje, i broj njihov rastao uz polje, kesa Džimširova bila je sve tanja, tako on oko pola ljeta prodade najzad i ženine dukate pošto se ona nakuka za njima, i on našutje pred njenim krilom, postiđen, i kriv, i zanesen, zagledan u vode i travuljine, i nad njima cvijet – bijel.

Nikad se Džimšir Tuhovac ne rastuži za parama, ni za tim ženinim dukatima, a niti mnogo obradova – kad mu u dva maha njegovi radnici javiše da čuju pod zemljom vodu, i zakleše se svojom djecom, ali se oba puta prevariše.

Sjedeći tu u svojoj staji, žut, bolestan i čupav, on se od svega u svome životu najradije sjećao karavane, a ta sjećanja bila su svijetla, puna puteva i konjskih kopita, i sad eto umire, polako, zbog te iste svoje karavane, tražeći joj pod zemljom vodu.

Izlazeći iz svoje staje poslije prevruća ljetnjega dana, Džimšir Tuhovac osjeti nemoć u nogama, i ne moga da ode do novog bunara i posluša čuje li se voda, jer su se radnici opet kleli djecom da je čuju, pa sjede blijed, i crn, i tih, zagledan u brda u daljini niz koja je, kroz sklopljene oči, vidio samo tešku karavanu i čuo joj bronzu, suhu, žednu. Cijele večeri mislio je na vodu sjedeći tako uz kolibu, bez nogu i snage, stalno kašljući i slušajući kletve u djecu da se voda čuje.

Poslije vrućina noć je bila hladna, i Džimšir se osvježi, tako da je mogao svu noć slušati lajanje pasa u dalekim selima, i misliti da laju na karavanu.

Ražalošćen zbog svoje bolesti, on pomisli da ga oni lažu, i da niko dolje nije čuo vodu, i odluči da sam sađe u bunar, ovako bolestan, čim svane, i može biti da dolje umre.

Džimšira Tuhovca spustili su u bunar na konopce da se uvjeri u to što su čuli, i on se dolje, na dubokom krugu žute zemlje, prvo iskašlja i izjeca držeći se rukama za čelo i prsa, a poslije privi uz zemlju uho, zažmuri i vide odmah mokre travuljine, i nad njima cvijet – bijel, onaj iz sna. On se i sad, pred vodom, koju je dobro čuo u zemlja, osjeti isto onako usamljen kao kad je išao za karavanom i sanjao snove o vodi, jer je vidio da umire, naglo, u tom polju kraj vode, i da za njim ništa ne ostaje do ta voda i ta karavana. Slušao je dugo, žmureći s jagodicama na studenu busenu, i dobro čuo dolje klokot vode, čini se jak, dolazi odnekud i nekud bježi, neviđen d nečuven, i stvaran, i živ i tu blizu pod uhom. Nikakvu drugu radost ne ispolji Džimšir Tuhovac, do kratak osmijeh na blijedu licu, onaj što bi se uvijek javljao kad bi petkom plaćao nadnice, niti se ikakva razlika nasluti u tom čovjeku gore na travi. Nadali su se punim kotlovima mesa, ali ne dobiše nijednu riječ, do samo nadnice, jer je bio petak, i to zbuni radnike i naljuti, tako da cio dan ne sadoše u bunar, niti im on to reče, nego se povuče i leže u staju. Ležao je cio dan, šuteći, slušajući cvrčke pod koljenom i čekajući samo još jedno – da vidi tu vodu. A baš ti posljednja radovi u zemlji bili su najteži i najopasniji. Spušteni dolje na konopcu, pomoću skele, koja se ljulja i čekrka, koji je škripao, radnici su kopali zemlju ne stajući na nju svojom nogom, jer se svak bojao da ne propadne, bilo u vodu bilo u pećinu, pa se radilo tako viseći, i stoga sporo i vrlo dugo – još tri puna dana.

Slušajući pred noć, uz vrevu cvrčaka kraj koljena, kako su radnici dolje u bunaru stali da kliču i halaču, i drugi gore da skaču po zemlji i padaju, Džimšir Tuhovac, ležeći tako na krevetu od pruća, shvati da su to došli do vode, i sad piju. On se ni sada ne pomače s mjesta, ne mrdnu, ne trepnu. Jednu kapu, svu mokru od vode, izbaciše ozdo iz bunara, i ona, teška kao žaba, pade gore na rub bunara, i neko je donese Džimširu. On je uze, i ruka njegova postade mokra, pa koljeno, pa krilo cijelo, jer je on polako cijedio kapu, zagledan u vodu što iz nje toči, a poslije kaplje, polako kaplja po kaplja, tu, u suhu i tvrdu Melajskom polju, u zalazak sunca, kraj crna puta karavanskoga. I vrati kapu bez riječi, bez ikakve promjene na licu, kao da se ništa ni desilo nije, i ostade zagledan u mokru ruku, koju ne obrisa.

Džimšir Tuhovac se tek sutradan nadnio nad bunar i vidio vodu. Cio bistar potok, sa klokotom, išao je s jedne strane na drugu, dosad neviđen i nečuven, do samo tako u bolestima, u snovima, za karavanom. Svi su je pili, do on – Džimšir Tuhovac. On ne htjede da pije te vode, samo se atko poigra njom, isprska se sav po ruhu, po licu, poprska trave i skakavce u njima, kao dijete. Džimšir Tuhovac je odlučio drugo, da prvo ozdravi, a zatim da stane za karavanom, i da je žednu, tu, u tom polju, okrene s džade na tu svoju vodu i napoji, a poslije i sam se napije, žedan i zdrav, i prvi put tako- sa karavanom. Misleći na to, njemu dođe u svijest: „travuljine, travuljine … i nad njima cvijet – bijel”.

Prije nego što pođe kući, on isplati da se ozida bunar, da se na bunaru načini vajat i da se načini takav čekrk koji će vodu iznositi gore, u korito, da lakše pije karavana, i on, i putnik, i ptica – i pođe ženi da boluje.

i svojoj djeci, misleći samo na postelju, gore nad izbom, kraj ženina sanduka, i dolje u izbi na svoje konje, kako zoblju.

Nikoga ne pozdravi, ništa ne reče, vode se ne napi.

Blijeda, čupava sva, ljuljala se na konju njegova glava, da se nigdje uz put ne okrene, ne nasmije, ne pogleda nikoga, do možda jedino karavanu, umornu, pod sanducima.

Džimšir Tuhovac dođe kući tek sutradan – i žena ga njegova dočeka s kuknjavom, prestravljena bljedilom i čupama, strašnim na licu zemljastu, kao mrtvu.

Sjedio je u ćošku kraj ženina sanduka i ćutao, sad miran, prazan, s očima negdje u prazan prostor u kojem nije vidio ništa – ni svoju vodu, ni travuljinu, ni cvijet – bijel. Džimšir Tuhovac je tek sad bio tužan – jer je bio pust sasvim, bez tih snova, što su ga nosili, i bez muka što su ga držale – i on poželje da opet vidi te vode u snu i te travuljine, sve mokre, i nad njima cvijet – bijel.

Noću je ječao mjesec cio, i opet šutio tako s bratom, kraj ženina sanduka u ćošku, slušajući kako konji zoblju, dolje u izbi. Nikada više on ne stade za njima.