Bošnjaci Sjeverina juče, danas i …

Sjeverin, župno mjesto, nalazi se u pitomoj limskoj dolini. Od njega do ruđanskog mosta svega je nekoliko kilometara. Rekao bi da je ruđanska avlija, a pripada Opštini Priboj. Blizina Rudog uslovila je blisku povezanost Sjeverinaca za tu drevnu kasabu. Djeca su se tu školovala, ljudi odlazili na džumu, kupovali i prodavali proizvode na pijaci, otuda dobijali struju i telefonske impulse, neki nalazili zaposljenje i slično. Do Priboja, do svoje Opštine, Sjeverinci prelaze dobar dio bosanske teritorije, odnosno republike Srpske, kroz Ustibar, Mioče i Uvac. Tako je bilo od vajkada, tako je i sada. Do rata u BiH, Sjeverin je bio uzor-selo, živahno mjesto, poletno u razvoju, stameno u ljudskoj nadi.

Njegove žitelje krasilo je poštenje i marljivost. Muslimani i pravoslavci, njihove komšije, živjeli su složno, bez ikakvih zađevica. Dogovarale su se lahko o svemu. Jednom su dušom disali. Čak im je i groblje bilo jedno pored drugog. Kad su složni u životu, neka zajednički i počivaju. U Sjeverinu, tada, je bilo oko 60 bošnjačkih kuća, odnosno, isto toliko porodica. Kuće su im bile domaćinske, potpuno opremljene. U svakoj namještaj po posljednoj modi, kupatila, struja, telefoni, električni aparatima, sve cakumpakum.Mnogi su radili u vodećim pribojskim firmama i opet stizali da urade voćnjake, gaje stoku i obrađuju svaki čeperak zemlje. Radili, pa zaimali. Međutim ratna dejstva u blizini i položaj Sjeverina presjekli su tu idilu, razorili sreću svim Sjeverincima, a posebno Bošnjacima.

Poslije ubistva Rama Berba i odvođenja iz autobusa 17 Sjeverinaca, krivaca bez ikakve krivice, a zatim njihovog odvođenja prema Višegradu, gdje će biti mučeni i poubijani, gotovo svi Bošnjaci Sjeverina napustiće kućne pragove, ostaviti mezarja i uspomene, imanja i stječeno blago, spašavajući goli džan. Ne zna se dokle je ta kolona nesrećnika dospjela i kuda se sve nije nastanila? O toj nepravdi i stradanju ostaće dirljivi novinski zapisi, osude, zarez, riječi utjehe, jalovi napori kojekakvih komisija, sudanije bez potpunih rezultata i ništa više. Sjeverin su čuvale jedinice TO i milicije Priboja, no većina ostavljenih bošnjačkih kuća je oštećena, neke su spaljene do temelja, imovina je razgrabljena, pokidani i odnijeti strujomeri.

Izvještaj o tome je sačinila komisija SO Priboj, čak su razmatrani i na skupštini Opštine Priboj, konstatovano je činjenično stanje i tačka. U to vrijeme, ostale su u svojim kućama, samo, četiri porodice Bošnjaka. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma i mira u BiH, započeće tihani povratak Bošnjaka u rodno mjesto, u svoj Sjeverin. Dobronamjerni ljudi omogućiće opravku 6 kuća i isto toliko brzih povrataka raseljenih Sjeverinaca. Do sada se povratilo i u Sjeverinu živi dvadeset i jedna porodica Bošnjaka. Hoću i moram da istaknem veoma korektan odnos komšija-pravoslavaca prilikom povratka Bošnjaka, njihovog staranja za dobrosusedske odnose i njihovu pomoć da se u bošnjačkim kućama život pokrene. Svi ostali su zatajili.

Niko i nikad na pravi način nije ozbiljno postavio pitanje povratka Sjeverinaca na njihova vjekovna ognjišta. Kažem niko, ni partije, ni političke stranake, ni SO Priboj, ni državni organi i institucije koje bi po službenoj dužnosti morale da reaguju i da se brinu o svojim građanima. Da jeste do sada bi se pronašli krivci i pravedno kaznili, žrtve pronašle i dostojanstveno sahranile u simbolično obilježje na pogodnoj lokaciji za sjećanje i opomenu na stradanje; oštećene kuće popravile i izmirila šteta za raznijetu imovinu; besplatno priključila struja i još mnogo toga. Sve ovo razriješilo bi desetak dobrostojećih domaćina, a nekmoli naša Opština i država Srbija kojoj su ovi građani odani i lojalni. Ko se želi vratiti mora iznova platiti priključak za struju bez obzira što su te priključke već jednom platili.

Arogantno se potežu neki rokovi i propisi, bez mogućnosti pravednog rješenja i izlaska iz tih pravnih zavrzlama. Kao da neko hoće, kao da želi, da se povratak Bošnjaka u Sjeverin oteža, onemogući. Tragični udes Sjeverinaca-Bošnjaka možda je bolniji od Srebrenice, jer se dogodio bez ikakvih razloga, u vlastitoj državi. Guranjem glave u pijesak ti se događaji ne mogu zaboraviti, niti izbrisati. Priče o brzom povratku su puke parole bez istrajnih aktivnosti, bez konkretne pomoći.

Uz nabrojane probleme, svi žitelji Sjeverina imaju nerješive poteškoće oko snabdijevanja pitkom vodom (u kaptažu ulazi rijeka Sućeska), jer se voda ne kontroliše i ne hloriše). Tu je i nedostatak TV repetitora (ne gledaju ni jedan televizijski program iz Srbije već samo lokalnog TV Rudo). Slijede problemi neurednog puta do zajedničkog groblja; nepostojanja ulične rasvjete, deponije za smeće, zaštitne ograde na mostu iznad Sućeske (na magistralnom putu); adekvatnih opremljenih prostorija za rad Mjesne zajednice, sale za okupljanja i dogovore i još mnogo toga.