Share This Article
Irfan Horozović, Psi od vjetra, porodična trilogija , TDK Šahinpašić, Sarajevo, 2003.
Živi klasik bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, Irfan Horozović, čiji se opus sastoji od popriličnog broja pripovjedaka, drama i romana, domaćem čitateljstvu je ponudio još jedno svoje djelo, roman Psi od vjetra. Njegov roman Wiliem Shakespeare u Dar es Salamu ovogodišnji je dobitnik književne nagrade “Meša Selimović”.
Porodična trilogija Psi od vjetra zasigurno predstavlja najinteresantniji tehnološki postupak u cjelokupnom djelu Irfana Horozovića. Iako objedinjuje tri već postojeća romana, Pisaći stroj ručne izrade, Rea i Sličan čovjek, Horozović ustvari gradi jedno sasvim novo i drugačije djelo, koje pritom dobija i svoj prolog Legenda o zlatnoj guski i svoj epilog Ćilim iz pisma.
Djelo nastalo na početku dvadeset i prvog, od materijala s kraja dvadesetog soljeća, u periodu kada postmoderna polako nestaje i prelazi u neki drugi nama nepoznat pravac, možemo posmatrati jedino kroz teoriju poststrukturalizma i njenog hibridnog romana. Kao porodična trilogija ovaj roman ima snažnu tendenciju ka obliku hronike, pri čemu potcrtana pseudohistotičnost s povremenom pojavom fikcije ostvaruje jedino pseudohroniku.
Djelo započinje, kako smo već ranije spomenuli, prologom koji nosi naslov Legenda o zlatnoj guski. Legenda je ustvari priča starog Kasima Ferhatpašića, nasljednika osnivačla Grada Ferhat-paše Sokolovića, o tanjiru sa osam zlatnih gusaka. Guske su sada rasute po svijetu i ne zna se gdje se koja nalazi. Stari Ferhatpašić pretpostavlja njihove pozicije koje zajedno čine jedan osmougao i ukoliko se taj odnos poremeti nastaju zločini, požari, potresi. (23)
Roman je prvi put objavljen 1983. godine u Sarajevu, u knjizi Karta vremena. Period dešavanja zahvata Drugi svjetski rat koji zatiče Muradifa Gavrankapetanovića Šejtu u tek otvorenoj gostionici u djedovoj kući. Njegovu pažnju posebno zaokuplja pisaći stroj pronađen na tavanu kuće. Pokušavajući da otkrije šifru kojom će aktivirati pravilan rad stroja Šejto saznaje mnoge do tada nepoznate stvari o svojoj porodici. Uporedo sa težištem priče teče i dolazak Nijemaca u Banju Luku, te njihov odnos prema građanima, a posebno prema samom glavnom liku.
Šejto je i prije rata važio za crnu ovcu u svojoj porodici, a posebno od trenutka otvaranja gostionice. Šejtina žena Mana, s kojom sada otvara gostioniucu, bivša je konobarica i kurva s kojom se jednog jutra nakon pijane noći probudio. Početkom rata majka i sestra odlaze u šumu zbog njemačke potjere izazvane sumnjom da su u njihovoj kući liječeni ranjeni pobunjenici nove vlasti.
Jednog jutra Šejto zatiče na papiru na kome je pokušavao da piše rečenicu u kojoj se spominje grad Baden-Hafen gdje je mašina proizvedena, kao i ime majstora Hainriha R. Šejto istražuje, ali takav grad ne postoji. Po povratku iz zatvora zatiče u svojoj spavaćoj sobi njemačkog oficira upravo iz Baden-Hafena, koji se sada zove nekako drugačije. Sticajem čudnih okolnisti, kakve može proizvesti samo jedan Irfan Horozović, Šejto dolazi do djedovog pisma iz koga saznaje za svog polubrata Nijemca Manfreda Rabea, kako se zove i zatečeni oficir.
Na jednom mjestu susrećamo se sa studentom Dankom koji sa Fjodorom Semjonovičem igra šah crveno-bijelih polja sa istim takvim crvenim i bijelim figurama: Bijeli kralj i bijela kraljica imali su krune, kao što je i uobičajeno za te dragocjene figure, ali kod crvene kraljice i crvenog kralja nije bilo tako. Crvenoj kraljici je dostajala kruna, a crvenom kralju i kosa. Bio je potpuno ćelav, imao je male brkove i bradicu. Sve je to za oca Fjodora Semjonoviča moralo imati neko posebno značenje. (47)
Iz poglavlja Ponovljeni prizor, koje pripada jednom sasvim drugom vremenu i prostoru od ostatka romana, saznajemo djedovu priču i način kako je dobio ovaj pisaći stroj. Majstor Hainrih Rabe je njegov stari prijatelj i bivši gazda kod koga je djed Zarif bio konjušar. Mali Manfred koga su zvali Elf, ulazio bi u drveni oklop pisaćeg stroja i otuda kucao ono što bi djed rekao čime su predstavljali svoj porodični izum. Pri ukrcavanju na brod dolazi Manfredov budući očuh Johann i donosi pisaći stroj kao poklon od starog majstora.
Mnogo godina kasnije Muradif pokušavajući da otkrije šifru pisanja stroja ukucava E l f čime se otvara stroj i ispada ono što je ostalo od malog tijela dječaka Manfreda.
Likovi u romanu počevši od Šejte preko Mane, Manfreda, grofa Blauenberga, preko prostitutke Lilijane, pa do studenta Danka, izgrađeni su kao pojedinačne osobine koje ih obilježavaju, a ne plastično kao stvarne osobe. Horozovićeva težnja da sve ovije blagom izmaglicom nema samo učinak vremenskog distanciranja priče od čitatelja iliti čitatelja od priče, zavisno odakle se posmatra, već ostvaruje i kvalitetnu fikcionalizaciju iznesenih događaja. Neravnomjernim patiniranjem slike Horozović dobija na mistifikaciji pojedinih problema čija fantastičnost ne odudara od realističnijih segmenata romana. Već na samom početku Šejto primjećuje da se njegova gostionica nalazi između triju grobalja i da svi nakon obavljene sahrane svraćaju kod njega, jer vjeruju da ne treba odmah ići kući. Oko svakog od njih vidi “sjenu” onog koga su ispratili. Na takve događaje nailazimo i u scenama u zatvoru i konačno u zadnjoj sceni kada Šejto vidi svoju “sjenu” kako se odvaja od tijela.
Horozovićeva fikcija ne završava se na “sjenama” već pored njih nailazimo i na čovječuljka s lulom koji izlazi iz pisaćeg stroja, ali sada ne na javi već samo u Šejtinom snu. Ovakav postmodernistički zahvat nastaje dekonstruiranjem takozvane šund literature (krimi roman, porno roman, science-fiction itd.) i njegovim kombiniranjem sa “umjetničkim” tekstom. Pored Horozovićevih ovakve elemente sadrže i djela pripadnika zgrebačke postmodernističke škole kojoj pripadaju Pavao Pavličić, Zvonimir Majdak, Goran Tribuson.
Scena koju bi posebno mogli izdvojiti bilo bi Šejtino pronalaženje polubratovih ostataka u drvenom postolju pisaćeg stroja. Precizan opis mlaza smrdljive tekućine koji izlazi iz stroja do te mjere je mimetičan da scena odgovara nekom dobrom hororu. Pritom, naravno, posebno mjesto u samoj sceni zauzima trenutak potpunog otvaranja vrata stroja kada je: Iz otvora, iz tog mraka, izmigoljilo se nešto neizmjerno ljigavo, sklupčano i doklizalo do mene, a zatim se naglo zaustavilo, pred samim mojim okom kao lutka na koncu. (221)
Pozicija pripovjedača u romanu nije stalna, odnosno pripovjedač nije isti. Kroz prva četiri poglavlja vodi nas Šejto lično. On nas uvodi u priču, odnosno u svoj život koji je sada započeo u svom rodnom gradu kupivši kuću u kojoj želi otvoriti gostionicu. Od petog poglavlja nailazimo na miješanje pripovijednih perspektiva, Ich i Er-forme, pri čemu se ponekad radi o odnosu jedno poglavlje – jedna forma, a ponekad i o kombiniranom poglavlju.