Derviš Ahmed Gurbi baba
Share This Article
Na listi naših starih divanskih pjesnika osmanlijskog perioda, posebno mjesto zauzima veliki šahir (tur. pjesnik) Derviš Ahmed Gurbi.
Istraživanja velikog broja osmanologa svjedoče da je riječ o književniku iz XVIII. vijeka (XII. po Hidžri), koji je poznat po svom pjesničkom imenu Gurbi ili Derviš Ahmed ili Sejh Ahmed El-Gurbi Baba rodom iz Novog Pazara.
Precizniji podatak o njegovoj biografiji nalazimo u njegovom Divanu, u kome tvrdi da je pisanje Divana otpočeo ,,u Bosni” 1135. godine po Hidžri (1722), kada je imao 25 godina starosti, što navodi na siguran podatak da je rođen u Novom Pazaru 1698/99 (1110.H)godine.
Gurbiju u čast, njegovi sljedbenici su nakon njegove smrti iznad mezara podigli turbe (dergjah) u kome su se okupljali uz recital stihove iz Divana svog znameni-tog bektašijskog i nakšibendijskog šejha. Na nišanu je kapa sa dvanaest kajasa ili podeoka koji svjedoče bektašijsku pripadnost Derviš Ahmed Gurbi Babe |
Poznato je da je ovaj veliki pjesnik bio pripadnik i šejh derviškog reda bektašija, ali i nakšibendija. Postoje mnoge legende i anegdote vezane za ime Ahmed Gurbi Babe koje mu pripisuju mističke osobenosti, kao i atribute sufijskog mislioca i filozofa, što potvrđuju stihovi iz njegove, vjerovatno jedine poetske zbirke DIVAN, objavljene u Jedrenu oko 1744. godine, u mjestu gdje je Ahmed Gurbi otišao na školovanje i u kome je duže boravio.
Gurbi o Bosni i bosnjačkom Jeni Pazaru „Znaj da je Bosna domovina moja Boga jednog znaju, namaz ne puštaju Narod naš, grad, djedovinu našu, Allah nek’ sačuva tren ja ovaj želim Zemlja Bosna zavičaj je moj Gazija središte, to je Šeher moj sred Novog Pazara je K’o pupoljak neprocvali K’o voda bistra što spokojno stoji Hal moj u stvaranju neobičan posta Tok vremena najzad, trenutku je jamac |
Zanimljivo je pomenuti podatak da mu je ubrzo poslije smrti supruge, negdje oko 1761/2. godine (1175. po Hidžri) preminuo i 16-to godišnji sin, tako da preostali dio života provodi sa ostatkom porodice (drugi sin i kći), skupa suočeni sa velikim nevoljama i iskušenjima.
Ovi su događaji bili od velikog utjecaja na njegov poetski opus u Divanu koji sadrži i pjesme elegičkog sadržaja.
U Divanu, također, na nekoliko mjesta pominje svoje impresije sa putovanja niz rijeku Dunav, dok u uvodnom dijelu napominje da se pisanjem počeo baviti od 1744. (1157. H.) godine. Svoju poeziju najčešće piše u već oprobanim stilovima (hedže vezn i aruz), što potvrđuje da je Ahmed Gurbi bio talentiran i kvalitetan pjesnik. Riječ je o silabičkoj i kvantitativnoj metrici, koja je u starijoj poeziji poznata kao razmjer pjevanja i stihovanja metodom »računanja na prste» i nalazi primjenu još od XI. (V. po H.) vijeka, sa raznolikim brojem, koji se kretao od 3 do 16 slogova. Ali je, obzirom na glavne elemente ovog vida poezije: broj, ritam, veličina i povezanost stihova, dužina od 7, 8, 11 i 14 slogova najčešče primjenivana.
Ima, međutim, i nekoliko novih naučnih saznanja dobijenih u osmanlijskim izvorima koja su vezana za njegov životni put. Naime, u nekim dokumentima iz osmanskog perioda, tekija sagrađena u čast ovog velikog pjesnika, bila je uvrštena u rang malih vakufa (Kiiciik Evkaf) i pominje se pod imenom Azebi Ahmed Baba. Ovakav podatak ide u prilog njegovoj biografiji, jer sam naziv Azebi ili Azabi, objašnjava jedan dugačak hod kroz život pun muka, patnji i stradanja, ili u krajnjem slučaju opisuje njegovo potonje porodično stanje, naročito, ako se ima u vidu značenje riječi ‘ azeb – (neženja, neožen-jen, neženjeni, onaj koji nema ženu i slično).
Ime ovog velikog novopazarskog književnika, filozofa i mislioca se pominje u mnogim naučnim prilozima (Saddetin Niizhet Ergiin; Bursali Mehmed Tahir; Tihomir Đorđević; Hazim Sabanović). Nekoliko priloga Ejupa Mušovića o Gurbi Babi su parafraza i kompilacija samo jednog dijela pomenutih autora i ne mogu se uvrstiti u ozbiljnije naučne radove koji bi doprinijeli razriješavanju brojnih nepoznanica u vezi sa ovim zanimljivim pjesnikom i sufijom.
Turbe u čast Ahmed Gurbi Babe izgrađeno na mezarju Gazilar (Gaziler) u Novom Pazaru je na osnovu urezanog tariha na mermernoj ploči ukopanoj na prednjem duvaru desno od glavnog ulaza vjerovatno godina njegove smrti (1185. prema Hidžri), odnosno 1771 /2. godina, to jest, vrijeme početka podizanja ovog objekta.
Turbe dugo nije bilo registrirano, niti unijeto u osmansku vakufsku evidenciju i adekvatnu pravnu regulativu, da bi konačno 15. septembra 1801. godine bila sačlnjena uredna evidencija o turbetarskoj službi u ovom značajnom objektu osmanske sakralne kulture.
Težnja nekih znanstvenika osmanologa, da objasne motive i razloge pripadnosti pjesnika Derviš Ahmed Gurbi Babe redu nakšibendija, nije dala očekivane rezultate, što i nije lako protumačiti, jer nisu poznati uzroci za ovakvu želju ili postupak ovog velikog novopazarskog divanskog pjesnika.
Ovom prilikom saopštavamo (dvojezično) pjesmu iz Gurbijevog Divana (zbirke). Pjesma govori o Gurbinim pjesničkim kvalitetima, bogobojaznosti i predanosti pjesnika Božjem (Allahovom) putu:
Ehl-iHakkin nazari herkese kimja gibidir
Gonulu kamil olanin aynile derja gibidir
Kim ki sdhile varup arifi bila ola
Hak hakikatle olan suret-i ma’na gibidir
Her kim hizmetle musahib ola asik olana
Sidkille sadik olan almale dana gibidir
Ehl-i nazim olan aranlar arasinda “Gurbi”
Koseler icinde ev bir bulbul guza gibindir
Prepjev:
Pogledi svih pravovjernih, k ‘o alhemija su,
Onaj čija je Ijubav potpuna, k’o more je
Onaj što do obale stiže mudar je
Put pravednih pred Bogom k’o san je
Ko se u besjedi zaljubi obavezan je
Pravedan i odan ko je k’o učenjak on je
Stihotvorac međ domaćim tražen, „Gurbi”
Međ budžake, ko s koprenom tičica je.
Prema stihovima u Divanu, mogli bismo zaključiti da Derviš Ahmed Gurbi pripada pjesnicima dominanto bektašijske orijentacije. Njihovo se učenje sastoji u veličanju i slavljenju začetnika sufizma: halife Alije i Hadži Bekataš Velija, utemeljivača derviškog bratstva ili reda Bektašija. Ipak, u Divanu ima nakšibendijskih, ali i pjesama s drugim prizvukom.
Ni trenutak ne dospijeva u društvo voljene
Ko ne prosipa vino-suze.
Znaj, da niko ne može da vidi Ćabu
Ko svoje lice ne upraši na tom putu.
Ne može svako da niže kao perle riječi
I pravo reci, svako ne može otići kao Gurbi,
Niti može da pretvori u cvat ruševine srca
Onaj koji do temelja ne sruši vlast tijela.
Vrlo je teško ustvrditi veze i razloge boravka Ahmeda Gurbija u gradu Edrene (Edirne). Pretpostavlja se da je bio spahija i imao timar u okolini Edrena, pa je zbog toga sebe prozvao Gurbi (tuđin), spreman da i otud nostalgično poruči:
„Zemlja Bosna je moja otadžbina, To ime znaju svi narodi svijeta…”
Naš poznati učenjak Samil Balić u „Kulturi Bošnjaka” donosi sljedeće stihove Ahmeda Gurbija:
Hodi i počuj. Bosna je moja zemlja,
a Novi Pazar boravište moje.
Junaci graničari su naši ljudi,
na braniku čojstva što stoje.
Svaki od njih za jednog Boga znade,
i služi mu pun ponosa i nade.
Bože, koji si bogat javno i tajno,
štiti narod od žalosti u mojoj domaji.
Ima naznaka da i u Beču postoji rukopisni kodeks njegove pjesme koju je prepisivač naslovio Derviš Bekataši Gurbi Dede.
Sl. Natpis (tarih) na ziđu (desno) turbeta podignutog u čast Derviš Ahmed Gurbi Babe, sa godinom izgradnje 1771/2 (1185. H.), koja se poklapa sa godinom pjesnikove smrti. Sa lijeve strane je postavljena još jedna mermema ploča sa natpisom. Na obije ploče je uz Gurbijevo urezano i ime: Derviš Abdulkadir, koji je najvjerovatnije jedan od prvih saradnika i sljedbenika ovog našeg znamenitog divanskog pjesnika |
Faksimil iz Divana bekatašisko-nakšibendijskog šejha Derviš Ahmed Gurbija, u kom se otkrivaju svi umjetnički i duhovni kapaciteti Gurbija kao pjesnika i mistika |