Sirovina je slična

(Jezik je ona kljucna dimenzija Bosne i Hercegovine po kojoj je ova zemlja jedinstvenija od svih drugih zemalja sa zajednickom jezicno-govornom supstancom. No, rezultati rata i ideologijska apsolutizacija nacionalne kulture od BiH su napravili cudnu jezicnu kreaturu. Pri tomu cak nije najveci paradoks trostruko imenovanje jezika: bosanski, hrvatski, srpski, jer je neosporivo politicko pravo da svatko jezik kojim govori zove svojim narodnim imenom. Takodjer, u Bosni mora biti upravo sveto pravo na jezicnu nijansu, u kojoj se prirodno razlikujemo ali i prepoznajemo. Sporna je, medjutim, tendencija politicko-jezicnih inzenjera, svrstanih u etnicko-partijske tabore, da nasilnim intervencijama u tijelo jezika proizvode umjetne razlike. Sporna je etnicka ideologizacija jezika, koja se tako uvodi, cemu obilno doprinose sluzbena rjesenja u skolstvu, javnoj upotrebi jezika itd. Redakcija magazina Dani, a uz pomoc americke agencije za informiranje USIS, odlucila je konsultirati, povezati i pozvati jedan broj lingvista i intelektualaca, s ambicijom da se u otvorenoj diskusiji unese vise svjetla u ovaj kompleks pitanja. U Sarajevu je organiziran Okrugli sto na kojem su uvodna izlaganja akademika Muhameda Filipovica, Ivana Lovrenovica i profesora Ranka Bugarskog inicirala debatu u kojoj su ucestvovali poznati i priznati jezicki znalci: Naila Valjevac, Hanka Vajzovic, Josip Baotic, Sinan Gudzevic, Ivo Pranjkovic, Radoslav Dodig i Mile Stojic. Nase su ekipe intervjuirale i penzionere, studente, nastavnike u dijaspori, pisce… Najznacajniji dijelovi opseznog istrazivanja su pred vama, dakle: treba li BiH drzavni jezik, kojim jezikom zapravo govorimo, imamo li njegove normative, gdje grijesi Pravopis, gdje djaci i profesori a gdje politicari? – Dani)

Za početak, riječ-dvije o nazivu bosanski-bosnjacki jezik i dvojbama koje su se u zadnje vrijeme pojavile oko toga. Ja sam kao clan Ustavotvorne skupstine BiH 30. ozujka 1994. sudjelovao u proglasenju Ustava FBiH. U tekstu Ustava na engleskom jeziku u cl. 6. pisalo je da su sluzbeni jezici u Federaciji “bosniac and croatian languages”. U nesluzbenu prijevodu na hrvatskome jeziku pisalo je “bosnjacki jezik”, dok sam u zastupnika Bosnjaka zamijetio izraz “bosanski jezik”. Prije samog glasovanja o usvajanju Ustava trazio sam u raspravi (jedini sam ja u njoj sudjelovao) da mi se odgovori koji je naziv, bosnjacki ili bosanski, mjerodavan. Predsjedatelj Skupstine Mariofil Ljubic odgovorio mi je da ce to prije objavljivanja u Sluzbenim novinama FBiH usuglasiti Komisija za utvrdjivanje istovjetnosti tekstova na dvama jezicima. Uskoro sam i sâm bio imenovan u navedenu Komisiju. Medjutim, ona se nije nikada sastala da utvrdi istovjetnost ustavna teksta, ni u 1994., a niti do rujna 1996. do kada joj je trajao mandat. Uskoro je 21. srpnja 1994. objavljen tekst Ustava na hrvatskome jeziku, gdje je stajalo “bosanski jezik”. Trazio sam od predsjedavatelja Skupstine da kaze tko je verificirao hrvatski tekst, posebice kada je cl. 6. u pitanju. On mi je rekao da je glavni tajnik Ustavotvorne skupstine Avdo Campara 1. kolovoza 1994. uputio pismo Sluzbenim novinama FBiH, u kojemu trazi od izdavaca da u tekstu na hrvatskome jeziku zamijeni izraz “bosnjacki jezik” s izrazom “bosanski jezik”, kao da je doslo do pogreske. Gledajuci pravno, tajnik nije imao kompetencije za davanje ispravka i tumacenje ustavna teksta. To je mogla samo skupstinska Komisija, odnosno sama Skupstina.

Tu cinjenicu iznosim poradi toga sto se nije postivala pravna procedura i sto se jos tada 1994. nije radilo na usuglasavanju tekstova Ustava izmedju hrvatskih i bosnjackih zastupnika. Nitko ne spori jednome narodu da svoj jezik naziva kojim hoce imenom, sto znaci da nitko ne nijece pravo Bosnjacima da svoj jezik zovu bosanskim. Cudno mi zvuci da postoji “bosnjacko jezicno bice”, “bosnjacka jezicna bastina”, “bosnjacka knjizevnost” i “bosnjacki narodni govori”, a jezik bosanski. Netko ce mozda reci da su se u popisu stanovnistva 1991. Bosnjaci izjasnili da govore bosanskim jezikom. Tocno, ali to obvezuje samo Bosnjake. Ako idemo istom logikom dalje, tko moze osporiti Hrvatima da na hrvatskome jeziku taj jezik nazivaju bosnjackim, jer htjeli mi to priznati ili ne, radi se o jeziku Bosnjaka. Ovako, moglo bi se pomisliti da se izrazom bosanski jezik zeli sutra nametnuti jedan unificiran, da ne kazem unitaran jezik, kojim se govori u cijeloj Bosni.

Ja osobno nemam nista protiv naziva “bosanski jezik”, ali sam htio pokazati da su se sve dvojbe oko naziva jezika trebale razrijesiti znatno ranije postujuci proceduru i trazeci suglasje. Poznat vam je pocest strah u Hrvata, katkad opravdan a katkad neopravdan, o bosnjackoj dominaciji kao znatno brojnijega naroda u FBiH. O tome sam pisao u dnevnim novinama u vise navrata u razdoblju 1994. – 1996., ali je tada malo koga to zanimalo. Mozda bi jedan znanstveni skup oko naziva i ustroja sluzbenih jezika u FBiH mogao rijesiti, barem na strucnoj razini, navedene dileme.

Ne bih se slozio s tvrdnjom da Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovica preferira hrvatski jezik, odnosno da mu je blizi nego srpski jezik. O tome sam pisao neposredno nakon izlaska Pravopisa iz tiska (Vecernji list, 6. 10. 1996., str. 18.). On je kao pravopis meni prilicno nepraktican, jos konkretnije nepouzdan. Pun je dvojnih rjesenja (dubleta). Pravopis je da normira i propise pravilne oblike. Ako ih jezicna praksa ne prihvati, onda se oni mijenjaju u novome izdanju. Evo, primjerice, vise tih pravopisnih nedorecenosti – dvostrukih pravopisnih rjesenja, u kojima se ne moze prepoznati bliskost s hrvatskim jezikom: Moze zavrsetak -ioni i -ijski (asimilacioni i asimilacijski), moze zavrsetak biti -kinja ili -ica (ekonomistkinja i ekonomistica), isto tako mogu se pisati dvostrukosti branilac/branitelj, saborac/suborac, ovlascen/ovlasten, kisik/kiseonik, minut/minuta, vizualan/vizuelan, skrob/skrob, zaliv/zaljev.

Presao bih na zivi prakticni jezik u medijima, novinstvu i izdavastvu. O jeziku koji se govori na televiziji i radiju (TV BiH i Radio BiH) ne mogu puno govoriti jer ih rijetko slusam i gledam. Osvrnuo bih se na jedan primjer u novinama. Preda mnom je dnevni list Oslobodjenje od 1. 10. 1999. Na petoj stranici nalazi se tekst Evropa na Balkanu, Balkan u Evropi, koji je napisao Jadranko Prlic. Doduse, ne mogu reci je li to osobno pise ministar Prlic ili je to redigirao netko iz njegova kabineta. Tekst je, koliko se vidi, uglavnom pisan na hrvatskome jeziku. Ali ima tu vise pogresaka i jezicnih nezgrapnosti, pa ne mozemo govoriti o korektnoj hrvastini. Cudi me jedna druga stvar. Oprema teksta (naslov, nadnaslov i medjunaslovi) ocito je urednicka. Na kojemu je jeziku ta oprema? Tesko je reci je li u pitanju bosanski/bosnjacki jezik? Naime, u jednome naslovu pise Dejton, a ispod njega odmah Prlicevo Dayton. Koliko znam, Halilovicev pravopis prvo savjetuje pisati izvorno vlastita imena, pa u zagradi navesti izgovor. Znaci, dobili smo jedan tekst mjesanac. Nesto poput gemista. Ako su sastojci tog gemista – vino i mineralna u picu, u tekstu prlicevstina i oslobodjenstina – losi, govorimo o losemu gemistu. Mislim da bi korektno, uputno i pedagoski ispravno, trebalo jedan tekst pisati na jednome jeziku sa svim njegovim pravopisnim, stilskim i morfoloskim osobinama, pa makar koji to jezik bio.

Slicno je s materijalima u Skupstini FBiH. Tamo zastupnici Hrvati i Bosnjaci (a i ostali) dobivaju nacrte i prijedloge zakona, odluka i zakljucaka na hrvatskome i bosanskome/bosnjackome jeziku. Medjutim, ne radi se tu ni o hrvatskome niti o bosanskome/bosnjackome jeziku, barem kada je propisani jezicni ustroj u pitanju. Primjerice, u materijalima na “hrvatskome” jeziku, za razliku od “bosanskoga”, pise clanak, glede, u svezi, tisuca i cimbenik, pa se materijal doimlje kao hrvatski uradak. Steta je mrciti toliko papira, vremena i novca ako ce stajati samo desetak leksicnih razlika. Ne cini samo jedan jezik leksik, njegovo rjecnicko blago, vec morfologija, sintaksa, stil, akcentuacija i puno drugih jezicnih segmenata da bi se valjano opisao jedan jezik. Mozda bi bilo bolje jedan mjesec sve materijale pisati na hrvatskome, pa onda drugi mjesec materijale na bosanskome/bosnjackome jeziku.

Mislim da je glavni cilj nasega Okruglog stola bio barem oznaciti glavna pitanja. Ja bih na kraju predlozio da se organizira (tesko je u ovome trenutku reci tko) relevantan strucan skup o jezicnoj problematici u FBiH (prvo jezikoslovci sviju profila, slozni, suprotstavljeni i drugi, pa onda svih politicara razlicitih stranaka i profila). Nakon toga bila bi barem polazista jasnija.