Sarajevo i orijentalizmi – Pola milenijuma posle
Share This Article
Summary (Sarajevo and Orijentalisms – half a millennium afterwards)
Direct contacts between two languages and cultures resalt inevitably in interference of diverse aspects and intensity. Turkish – Bosnian contacts started half a millennium ago. This interference was long-standing outcome of which was a remarkable number of borrowings from all the fields of life and human creative work. About ten thousands have been preserved until our modern times, allnough straighfforward contacts were broken off long time ago.
Beginnings of interference coincided with the origins of Sarajevo as an urban ambient of the Oriental type, as a center of the former Ottoman administration and as a capital of subsequent Bosnian state (Bosnia and Herzegovina).
In this article two entities are being brought into correlation: the city and its language, namely, orientalisms as a specificity of Bosnian language and as a testimony of culture and civilization. The analysis is directed to defining a place and status of these words in speech or Sarajevo and Bosnian language in general, and is based on theory of language in contact with socio-linguistic aspects as well as on infleence of extralinguistic factors on language and its usage.
(1)
1.0. Jezik jednog naroda orgledalo je njegovog kulturno-povijesnog bitisanja koliko i potvrda njegova postojanja. U jeziku Bosne (ma kako taj jezik kroz historiju bio nazivan) odslikana je burna prošlost što je činila sretnim ili nesretnim ove prostore i ljude. Svakovrsna heterogenost koja bosanskom podneblju daje pečat specifičnog i draž egzotičnog, pretvarala se često u traganje za dokazima sopstvenog postojanja, u neprekidno iznalaženje potvrda o korijenima što su u vremenu i prostoru uvijek iznova dovođeni u pitanje. Priroda problema ponekad posjeća na zavrzlamu tipa kokoška – jaje, koja se, kroz historiju, pokušava riješiti proljevanjem krvi, a potkraj 20. stoljeća i genocidom neviđenih razmjera. Vjetrovi što su na ovom tlu puhali sa istoka i zapada (orkani ili maestrali – svejedno), ostavljali su traga u svim porama bosanskog čovjeka i svakoj stopi zemlje Bosne. Unatoč svemu, Bosna opstajala, generacije se smjenjivale, a historija se liječila ili pamtila – prerastala u ožiljke ili utabane staze i putokaze.
1.1. Jezik se u svemu tome svrstavao u nepristrasnog i nepobitnog svjedoka: stoljeća se urezivala u njegovu lingvističku nutrinu, a on, hvatajući korak sa vremenom, bilježio izvanlingvističku stvarnost proteklih vremena.
1.2. Naročit dokaz takvoj ulozi jezika i takvom djelovanju na jezik jesu posuđenice – riječi tuđeg porijekla koje su u naš jezik ulazile u različitim periodima jezičkog i kulturno-povijesnog razvitka, pod različitim okolnostima, iz različitih razloga ili potreba, na različite načine, i imale zato različitu sudbinu. Takvih riječi ima mnogo (katkad i previše!), ali za sve njih postoje objašnjenja, čak i kad ne postoje opravdanja. Posuđenice po pravilu ubrajamo u naše leksičko blago, smatramo ih odomaćenim zavisno do stepena njihove asimiliranosti u jeziku, a lingvističku, upotrebnu ili standardnojezičku vrijednost određujemo im zavisno od njihove gramatičke adaptiranostti, neophodnosi u jeziku ili mjesta u ukupnim leksičko-semantičkim odnosima i jezičkom sistemu. Zato kažemo da sve tuđice u našem jeziku nemaju isti status i istu sudbinu, ali su sve one ipak naša jezička realnost. Uostalom, i ne postoji jezik koji u svom rječniku ne sadrži i riječi preuzete iz različitih tuđih jezika.
1.3. Kad govorimo o bosanskom jeziku i sloju leksike tuđeg porijekla, onda se, sasvim sigurno, kao prva asocijacija nameću orijentalizmi (ili turcizmi) – riječi što su u naš jezik prispjele iz orijentalnih jezika: arapskog, perzijskog ili turskog – otuda naziv orijentalizmi, najčešće, pak, posredstvom turskog jezika – otuda turcizmi.
1.4. Procjenjuje se da u bosanskom jeziku ima oko desetak hiljada orijentalizma računajući, svakako, i one koji pripadaju supstandardu, odnosno one koji ne pripadaju savremenom jeziku (istorizmi, arhaizmi, dijalektizmi, provincijalizmi, barbarizmi, žargonizmi i slično). Brojka je u svakom slučaju impozantna, pa nije čudo da se ove riječi smatraju ne samo najbrojnijim već i najmarkantnijim, po mnogo čemu najzanimljivijim slojem leksike tuđeg porijekla u nas.
Zašto je to tako i otkuda toliki broj ovih posuđenica; kakav im je status u jeziku bio nekad i kakav je sad; kakva je njihova leksičko-semantička i upotrebna vrijednost; kako i u kojoj mjeri su uspjeli odoljeti zubu vremena i slično – pitanja su kojima ćemo se baviti u ovom tekstu.
(2)
2.0. Poznato je da je vjekovno prisustvo osmanske vlasti na našim prostorima ostavilo dubokog traga u svim segmentima života i stvaralaštva na terenu Balkana, više u određenim dijelovima bivše Jugoslavije, izrazito u Bosni i Hercegovini, a nadasve upečatljivo, čini se, u gradu Sarajevu, kao prijestonici Bosne i naselju što je u vrijeme Osmanske Carevine izniklo, razvilo se i procvat svoj, svoje zlatno doba doživjelo.
2.1. Jasno je da orijentalnog utjecaja nije mogao ostati pošteđen niti jezik – naprotiv; orijentalno naslijeđe izrazito je prisutno i još uvijek se u znatnoj mjeri čuva i u onomastici i u općeupotrebnoj leksici. Budući da je jezik društvena kategorija, da ne podliježe volji pojedinca niti zakonu sile, poslužit će nam i kao ilustracija postojanja svega naslijeđenog i tradicionalnog, kao simbolika za sve ono bosansko ili bošnjačko što se odavno nastoji negirati, pa i simbolika grada koji se, nakon pet stotina godina života, nemilosrdno hoće ubiti i iskasapiti.
2.2. Ciljevi i zadaci ovog rada su višesturuki: oni su djelimično lingvističke, ali mnogo više sociolingvističke, pa i psiholingvističke, socio-političke, kulturno-povjesne i civilizacijske naravi, usklađeni, svakako, sa povodom i ograničenim prostorom koji sputava pretenzije da se uđe u dubinu problematike.
(3)
3.0. Period u razvitku bosanskog jezika, omeđen počecima kontakata dvaju jezika i kultuira (turske i naše), dakle počecima jezičke i kulturno-civilizacijske interferencije s jedne strane, te savremenim našim trenutkom, s druge strane – dug je pola milenija. Znamo koliko je historija tog razdoblja bila bremenita prevratima, mijenama i svakojakim promjenama ne samo na društveno-političkoj sceni već i u jezičkom razvitku ili u odnosu prema jeziku uopće.
3.1. Pri analizi orijentalizma treba zato, sa stajališta kontaktne lingvistike,(1) imati na umu dvije zasebne etape u egzistenciji orijentalizama, podjednako bitne za određivanej mjest ai sudbine ovih riječi u bosanskom jeziku:
a) fazu direktnih jezičkih kontakata (period osmanske vlasti) i
b) fazu nakon prestanka direktnih kontakata (postosmanski period i savremeno naše doba).
U tim okvirima rihječi orijentalnog porijekla mogu se posmatrati iz različitih uglova: sa stajališta interferencije, te distinkcije dijahrono – sinhrono, jezik – govor i slično, odnosno sa sociolingvističkog psiholingvističkog, ekstralingvističkog, standardološkog i kakvog drugog aspekta.
3.2. Obje jezičko-historijske faze karakterišu određeni lingvistički i ekstralingvistički činioci koji imaju direktnog utjecaja na sudbinu i mjesto orijentalizma u našem jeziku.
a) U prvoj fazi (period osmanske vlasti) na intenzitet interferencije i status poduđenica djeluju sljedeći izvanjezički momenti:
1) dužina trajanja jezičkih kontakta – rezultat vremenski duge i kontinuirane interferencije jeste brojnost i visok stepen fonetsko-morfološke adaptiranosti, potom i izrazite asimiliranosti posuđenih riječi;
2) prostor na kome je dolazilo do jezičkih kontakata – interferencija se dešavala na terenu jezika primaoca (bosanski jezik), što je pogodovalo integraciji i efikasnoj difuziji ovih posuđenica;
3) način na koji je ostvarivana interferencija – orijentalizmi su preuzimani na različite načine, raznim putevima i iz vrlo različitih razloga: zbog potrebe i radi mode; pismeno i usmeno; preko bilingvalnih i preko monolingvalnih govornika; preko obrazovanih, ali i preko nepismenih ljudi; preko onih što su službovali ili vojevali u državno-vojnom aparatu Osmanske Carevine; posuđivalo se, dalje, kad je to bilo neophodno (novi pojmovi sa pratećim oznakama) i kad se nije moralo (oznake za poznate i već imenovane pojmove – pitanje prestiža, pomodarstva, poltronstva); posuđivalo se radi isticanaj sopstvenog identiteta – pripadanje islamu (kod muslimanskog stanovništva) i slično;
4) okolnosti pod kojima je dolazilo do interferencije – Osmanlije su u odnosu na južnoslovenske pokorene narode bili superioriniji na dva bitna plana: a) vojno i društveno-politički kao i vladajuća sila i b) kulturološki kao civilizacija sa tradicijom i bogatim nasljeđem; na jezičkom planu to se manifestovalo kroz višestruku inferiornost pokorenih: s jedne strane kroz neophodnost ili želju za približavanjem moćnim (posuđenice iz domena državno-vojne terminologije, te leksička zaliha u bogatstvu sinonimije), a s druge strane kroz spoznaju novih pojava i pojmova uz koje su preuzimani i adekvatni nazivi (leksičke pozajmice kao ukupnost jezičkog znaka).
Pored navedenog, u posebne okolnosti što su pogodovale interferenciji i određivale status orijentalizma, ubrajamo i širenje islama domaćeg stanovništva, proces koji je umanjivao otpor prema ovim tuđicama i otvarao istovremeno put posuđivanju leksike iz sakralne sfere, te običajnog i svakodnevnog života, ali i leksike što je doprinosila bogatstvu sinonimije.
b) U drugoj fazi (postosmanski period i savremeno stanje) na sudbinu i status orijentalizama utječu novi ekstralingvistički i sociolingvistički činioci. S početka ove etape orijentalizmi funkcionišu gotovo istovjetno prethodnom razvojnom periodu, ali se vremenom njihova sudbina mijenja u skladu sa promjenama društveno-političkih, kulturno-povijesnih i naučno-tehničkih prilika, a ovisi i o generacijskim, psihološkim, obrazovnim, komunikacijskim i sličnim faktorima, urbano-ruralnim određenjima itd. To je, svakako, prirodna i očekivana pojava u jezičkom razvitku, što ne znači da u vezi sa orijentalizmima niej bilo i pokušaja da se utječe na prirodne tokove (npr. purističke tendencije pravdane standardizacijom uokviru leksičke norme i slično).
3.3. U sinhronijskoj perspektivi, međutim, upotreba orijentalizama pored ekstralingvističke stvarnosti ovisi i o aktuelnosti pojmova koje oni označavaju, te o mjestu takvih oznaka u ukupnom leksičko-semantičkom sistemu jezika primaoca (polisemija, sinonimija, homonimija, antonimija). Drugim riječima, vremenom se jedan broj orijentalizama svrstavao u istorizme ili postajao dio supstandarda, dok ih je znatan broj nalazio mjesto u savremenom jeziku, kao enzamjenjiva, sinonimna, stilski markirana ili egzotična leksika.
Osim toga, mnogi orijentalizmi vremenom su pretrpjeli različite semantičke promjene – potpune ili djelimične, što se odražavalo i na ukupnost leksičko-semantičkih procesa: formiranjem novih ili pomjerenih značenja razvijala se višeznačnost i uspostavljali novi sinonimski i antonimski odnosi. U svakom slučaju, orijentalizmi su odoljeli vremenu: u velikom broju sačuvani su na prostoru Bosne i Hercegovine ne samo u jezičkom znanju već i u upotrebi jezika, ne samo u govoru Bosanskih Muslimana (mada kod njih najizrazitije) već i kod pripadnika ostalih nacija/konfesija ovog govornog područja. Ilustrativan je u tom smislu posebno govor Sarajeva, koji potvrđuje još jedan opći utisak: dok jedan broj orijentalizama iščezava iz upotrebe, drugi se izvlači iz zaborava i revitalizira, u posljednje vrijeme naročito.
3.4. To bi, ukratko, bio dijahrono-sinhroni presjek sudbine i statusa orijentalizama, te njihova mjesta u bosanskom jeziku tokom pola milenija njihova egzistiranja na prostorima Bosne i Hercegovine.
(4)
4.0. Da bismo analizirali jezičke osobenosti (posebno sloj posuđenica) jednog definisanog prostora, neophodno je imati na umu makar elementarnu povijest datog prostora. Veza između orijentalizama i područja rasprostranjenosti bosdanskog jezika više je nego očita. Govor Sarajeva psolužit će kao uzorak, s pvodom (jer slavi svoj 500.ti rožendan), ali i zato što je neodvojiv dio bosanskohercegovačkog prostora (jezički koliko i teritorijalno), što su odabrana dvaentite – jezik i grad, tokom proteklih pola milenija stvarali zajedničku fizionomiju, činili jedinstven kolirit i davali jedan drugom pečat – nekad izrazito orijentalni, potom manje, a danas još uvijek znatno.
(5)
5.0. Na današnjem sarajevskom prostoru postojalo je (negdje do polovine 15. stoljeća) malo naselje Tornik ili Trgovište (u Župi Vrhbosni tada najveće), koje se dolaskom Osmanlija u ove krajeve (početkom druge polovine 15. stoljeća) počinje razvijati u kvalitativno novu naseobinu. Time se udaraju temelji grada što će postati centar Bosanskog sandžaka, kasnije i Bosanskog ejaleta. Sa prvim obrisima novog, orijentalnog tipa naselja stvaraju se uvjeti i za njegovo novi ime – Saraj (tur. Saray = dvor) koje će potom biti adaptirano u oblik Sarajevo, čime se ovaj ojkonim uključio u jedan od mogućih tvorbenih tipova domaće onomastike (p modelu supstantiviziranih pridjeva na -ov/-ev, tipa Kreševo i slično). Budući da je naziv bio motiviran izgradnjom dvora, motiviranost onimizacije vremenom je izblijedjela ne samo zato što je pomenuti dvor polovinom 19. stoljeća porušen, već i stoga što je Saraj naglo prerastao u značajnu urbanu naseobinu u kojoj je jedna građevina (makr to bio i dvor) gubila svoju dominantnost. (Danas, pola milenija kasnije, takva asocijacija bi uz gradske razvaline ratom porušenog Sarajeva bila, vjerovatno, tragikomična, ali, bez sumnje, i nostalgična.)
5.1. Razvojem Trgovišta i Saraj-čaršiju nicale su nove mahale, mejdani, sokaci i čikme, širili se prostori i dobijali odgovarajuće nazive – kakve bi drugo nego orijentalne: Baš-čaršija, Begluk, Bentbaša, Kazandžiluk, Kujundžiluk, Kundurdžiluk, Mejtaš, Sagrdžije, Sarači, Soukbunar, Tabaci (gornji i donji ) itd. Mnogi od tih naziva sačuvani su i do današnjih dana, ali ih je veliki broj pod pritiskom društveno-političkog i sličnog konteksta vremenom mijenjan. U najnovije vrijeme imamo pojavu obrnutog smjera: mnogim ulicama u gradu Sarajevu sada se vraća njihovo ranije oduzeto ime. To je još jedna potvrda veze između Sarjaeva i orijentalizama. Ta veza je na onomastičkom planu čvrsta i tradicionalna, ali ona nije osobena samo za ovaj grad već i šire – za sarajevsku regiju (kao što su, naprimjer, tzv. “srpski” Neđarići, Ilidža, Hadžići ili zloglasna Kula koju bismo ubuduće s razlogom mogli nazvati Kara-kulom), odnosno za cijelu Bosnu i Hercegovinu (kao što su nazivi: Tuzla, Vakuf, Karaula i slično).
5.2. Kad govorimo o onomastici orijentalnog porijekla (ne samo u Sarajevu, naravno), pogriješili bismo ako, pored toponimije, ne pomenemo i lična imena i prezimena (patronime) orijentalnog porijekla. Takva imena prepoznatljiva su i nosi ih većina Muslimana (Hasan, Muhamed, Meliha, Fatima, Samir, Adnan, Amela, Selma i slično).
Za razliku od ličnih imena, patronimi (posebno oni što su porijeklom od apelativa) zanimljivi su zarad svoje motiviranosti, ali i stoga što nisu uvijek i isključivo osobeni za muslimane već često i za pripadnike ostalih nacija/konfesija. Drugim riječima, muslimani ne nose obavezno prezimena orijentalnog porijekla, npr. Lubović, Kupusović, Grozdanić, Konjević, Sabljaković, Sokolović i slično, odnoso ima nemuslimana koji nose prezimena orijentalnog porijekla, npr. Adžija, Adžić, Ećim, Pelivan, Tarana (osiromašeni, doduše, za glas h,), zatim Ičagić, Uzunović i slično, da i ne pominjemo (koje li ironije!) Đogo, Karadžić, Karišik, Koroman itd. Zanimljiva je, također, pojava da se isto prezime orijentalnog porijekla javlja kod dvije, pa i kod sve tri bosanskohercegovačke nacije, npr. Terzić, Uzunović, Jašarević i slično. Naravno, isto važi i za prezimena neorijentalnog porijekla, npr. Filipović, Martinović itd.
Kod Bosanskih Muslimana ipak se najčešće javlja pčatronimija orijentalnog projekla, poput prezimena: Juzbašić, Bajraktarević, Jamaković, Teskeredžić, Mutapčić, Džumhur, Kuduz, Paldum, Torlak i slično. Za neka od takvih prezimena postoje i semantički parnjaci – patronimski sinonimi, npr. Paloš: Sabljaković, Kurto/Kurtović: Vuk/Vuković, Kujundžić/Kujundžija: Zlatar i slično.
U vezi sa onomastički vrijednostima treba reći da one nisu podložne promjenama i izvanjezičkim utjecajima kavima je izložena općeuporebna leksika, mada ni ovdje nisu isključene intervencije kao posljedica određenih socio-političkih prevrata.
(6)
6.0. Rekli smo već da je za stepen interferencije bitan momenat predstavljao i proces islamizacije domaćeg stanovništva. Uloga Sarajeva u tome vrijedna je pažnje; pokušat ćemo rasvijetliti još jedan uzrok tradicionalne povezanosti između ovog grada i posuđenica orijentalne provenijencije.
6.1. Sarajevo je kao urbani centar, te kao centar vlasti i tadašnje inteligencije prednjačilo ne samou komunikacijama sa Istokom, u procvatu zanatstva i trgovine, u prihvatnju istočnjačkih manira i običajnog života, te inovacija u arhitekturi i građevinarstvu, modnim kretanjima, kulinarstvu i slično, već se isticalo i po intenzivnom porocesu islamizacije domaćeg, autohtonog stanovništva. Prihvatanje islama u Sarajevu i okolini bilo je izrazitije nego u svim ostalim dijelovima Bosne. U Sarajevu je, naime, samo stotinjak godina po dolasku Osmanlija na ove prostore bilo gotovo sto-postotno muslimansko stanovništvo (popis iz 1570. godine), dok je u Bosni početkom 17. stoljeća bilo oko 70% muslimana.(2) Jasno je u kolikoj mjeri su date okolnosti pogodovale civilizacijskoj, kulturnoj i jezičkoj interferenciji.
6.2. Budući da pod islamizacijom podrazumijevamo prihvatanje islama među autohtonim stanovništvom, razumljivo je da se povećanjem broja muslimana smanjivao broj kršćana. Iako islamiziranje nije provođeno nasilno (za to postoje brojni dokazi), muslimansko stanovništvo je kod vladajućih struktura, bez svake sumnje, iamlo određene povlastice. Zauzvrat je njihova odanost (pa i prestiž) iskazivana kroz prihvatanje svega što je obilježje islama, svega što ih približava ili, jednostavno, što godi vladajućoj klasi, počev od vjere, kulture, obrazovanja, zanimanja, pa do običaja, stila ponašanja, kulture stanovanja, ishrane, odijevanja i slično. Međutim, dobar dio prihvaćenog (osim vjere, naravno), prenosio se i na kršćansko stanovništvo u unutrašnjim (susjedskim) kontaktima, što je posve očekivana pojava difuzija na terenu civilizacije primaoca.
6.3. U navedenim okolnostima i pogodnostima neizbježno su u naš jezik preuzimane riječi orijentalnog porijekla iz različitih oblasti života i stvaralaštva, prvo kod muslimana, a potom i kod nemuslimanskog življa, prvo u urbanim sredinama (u Sarajevu naročito), a potom i u ruralnim.
6.4. Riječi koje su preuzete i koje su, nakon nužne adaptacije, dobile status posuđenice, imale su tokom ovih pola milenija različitu sudbinu – neke su stoljećima ostajale iste, neke preživljavale unutrašnje metamorfoze (naročito semantičke), neke, pak, poklekle pod pritiskom egzogenih utjecaja na jezik, a mnoge dijelile sudbinu sa zemljom Bosnom i ovim narodom.
(7)
7.0. Orijentalizmi koji su dočekali savremeno naše doba, jesu naša lingvistička realnost – na bosanskohercegovačkom jezičkom prostoru ima ih još uvijek mnogo, najviše u muslimanskim govrima (sakralna leksika, običajni život i slično), ali njihov broj nije zanemarljiv ni kod ostalih nacija/konfesija u Bosni i Hercegovini, doduše, više u jezičkom znanju, a manje u svakodnevnoj upotrebi.
7.1. Dakle, ako orijentalizme posmatramo odvojeno na dva plana – u jeziku (language) i u govoru (parole), možemo konstatovati:
a) da ovih riječi u jeziku što je u upotrebi na prostoru Bosne i Hercegovine, ima veoma mnogo, te da su, svakako, prisutnije u jezičkom znanju kod korisnika jezika bošnjačko-muslimanske nego koje druge nacije/konfesije;
b) da je upoteba ovih riječi (u književnom jeziku i u urbanim govorima, za razliku od ruralnih govora) mnogo više uslovljena tematskim okvirima i govornom situacijom nego nacionalno-konfesionalnom pripadnošću korisnika jezika.
7.2. Iznesene ocjene odnose se i na govor Sarajeva, kome su Sarajlije davale pečat egzotičnog i prepoznatljivog, najviše upravo čuvanjem i aktualizacijom orijentalizama, što je posebno izražajno u razgovorunom stilu i žargonu, često sa izmijenjenim značenjima, sa novom, neuobičajenom figurativnom i kontekstualnom upotrebom. To se, naravno, ne odnosi na sve kategorije leksike orijentalnog porijekla.
(8)
8.0. Među orijentalizmima treba razlikovati primjere koji su neophodni u jeziku (pripadaju književnojezičkom izrazu, a ne podliježu sociolingvističkim kriterijima u izboru jezičkih izražajnih sredstava) od onih koji su leksičko-semantička zaliha (bilo da pripadaju književnom jeziku ili supstandardu, da su stilski markirani ili egzotični).
8.1. Orijentalizme iz prve kategorije (neophodni) moguće je, posmatrati kao:
– riječi kod kojih čak više i ne osjećamo njihovo orijentalno porijeklo (npr. alkohol, arsenal, cifra, eliksir, gazela, kiosk, košava, lepeza, monsun, mumija, šafran, šifra, zenit itd.);
– riječi koje idu u red nezamjenjive leksike (npr. čarapa, čekić, čizma, ćup, duhan, džep, lula, oklagija, šahj itd.);
– riječi koje u okviru savremenog književnog jezika egzistiraju ravnopravna sa svojim sinonimima neorijentalne provenijencije (npr. deva: kamila, hurma: datula, džigerica: jetra, pirinač: riža, testera; pila, kat: sprat itd.).
8.2. Orijentalizmi iz druge kategorije (leksičko-semantička zaliha) predstavljaju značajno stilsko-stilističko bogatstvo bosanskog jezika i daju posebnu draž sarajevskom govoru (mada ne isključivo sarajevskom). To su najčešće primjeri iz svakodnevnog i običajnog života (ponekad i riječi iz sakralne sfere) primjeri koji ukazuju na čvrstu vezu ovog podneblja sa orijentalnim naslijeđem i svjedoče o tradiciji grada i ljudi u njemu.
Bez obzira na status takvih orijentalizama (standardni jezik – supstandard), Sarajlije im često pomjeraju ili mijenjaju značenje; također, mnoge od tih riječi što su bile potisnute iz upotrebe, izvlači raja iz zaborava i vrlo efektno ih rehabilituje.
Proces revitalizacije sloja leksike orijentalnog projekla naročito je uočljiv u savremenom našem – ratnom trenutku. Pojava je, u svakom slučaju, razumljiva – ona je i potvrda i ilustracija svemu onome što je ovdje rečeno o utjecaju izvanjezičkih činilaca na jezik uopće.
(9)
9.0. Na kraju, umjesto zaključka (i umjesto uobičajene naučne analize), pokušat ćemo odrediti status i mjesto orijentalizama u bosanskom jeziku, odnosno, pokušat ćemo sagledati odnos prema ovom sloju leksike u gradu Sarajevu (u sarajevskom govoru) kroz jedan vid sociolingvističkog i općelingvističkog pristupa. Ukazujući paralelno na aktuelnost i označenog (pojam) i ozneke (riječ), te na leskičko-semantičke procese (aktuelna sinonimija, naprimjer) nastojat ćemo zorno prikazati vezu između jezika i datog kulturno-historijskog zbivanja, odnosno povijesno-političkog prevrata.
9.1. Kako je to bilo nekad?
Za stroga vakta i zemana, u dobra vremena šeher-Sarajeva živjelo se, vele, po istinlahu (pusto nekad!), akšamlučilo se, šenlučilo, dernečilo i sevdisalo se na džamli pendžeru (od pendžera prozor osta, ali džama nema dosta – rekao bi kakva narodni pjesnik, pa nam folija i staklo zamijenila), džade se birvaktile gradile (sada se džada samo “hvata”), zambaci po avlijama cvjetali (ljiljani se bore ili se dodjeljuju).
9.2. Šta u Sarajevu više nema?
Nema ašikovanja i sevdisanja (zabavljanje, hodanje ili furanje teško da bi se i pojmovno podudarali), nema telala (a dobro bi sada došli u Saraj’vu gradu), nema hamama (kupatila presušila), ni iladža nema (a slabo), Boga mi, i lijekova), ni jangija (zamijenili ih požari), niti jataka nema (al’ kolone pete “prete”!), sve manje je ćuprija (a mostovi porušeni), i džamija i minareta/munara jeste sve manje (ali je zato vjernika sve više).
9.3. Šta to još uvijek ima?
Ima još uvijek merhameta, još uvijek zapadamo u ćorsokak (ćoravi kod oćiju), ima i komšija i komšiluka (mada svi susjedi nisu isti), ima baruta i leševa, bilo bi i behara da ima drveća, ima kokuza i kokuzluka, ali i berićete i nafake, ima i hadžija (što hajruju (hair ne čineći), što se tale ili što tezgare; ima mana i vrlina bez mahane, mangupa i marifetluka, matuha i krečana (koliko i senilnih), može se sresti i đubre (što nije ni smeće ni gnojivo), ali postoje i raja (što nisu ni podanici ni svjetina).
9.4. I, što to ponovo ima?
Ponovo su surguni, jabana i muhadžirluci (zovu to i četničkim čiščenjem), ponovo zindani, kame, dželati, katili, zulumćri i zulumi, bilmezi i krkani (što su sinonim papku), ali ponovo i derneci (doduše, ni nalik na one prijašnje), ponovo ićrami (makar rijetki i skromni), ilahije i kaside, i amaneti (bezbeli opet zabadava); ponovo mnogo toga, jer mnogo je tabuta, mezarova, dženaza i šehida, mnogo rahmetli ahbaba (naporedo sa pokojnim drugarima i jaranima); neki, doduše, kažu da ima i džemahirije, džihadlija, mudžahedina, Alijasa i slično – sa (aman – zaman!) ovoratnim semantičkim vrijednostima.
Na kraju, ima i frazeologizama koji sadrže u sebi orijentalizam. Možda nam je u ovo ratno vrijeme najbliži onaj: “nositi glavu u torbi”, a najilustrativniji: “Dobar i budal na istoj deredži!” Ipak i uprkos svemu: bilo kako bilo, ovaj grad će ostati Šeher-Sarajevo. U svom imenu i govoru čuvat će i orijetalizme, a oni će svjedočiti o njegovoj tradiciji i naslijeđu čiji korijeni sežu u povijest pola milenija staru.
Napomene u tekstu
1) Analiza je, između ostalog, temeljena na kontaktnoj lingvistici; naročito R. Filipović: Teorija jezika u kontaktu, Uvod u lingvistiku jezičkih dodira, JAZU, Školska knjiga, Zagreb, 1986.
2) O historijskim podacima vezanim za Sarajevo uporedi Behija Zlatar: Širenje islama i islamska kultura u Sarajevu i okolici, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, sv. 41, 1991, Naučni skup “Širenje islama…”, Sarajevo 1991, (naročito str. 254).